U Gradačcu kula bijela

Davno sam bio predložio mom vrlom prijatelju Sadiku da pokušamo isprovocirati gradske oce ne bil’ kako “pobratimili” dva grada: Sadikov Gradačac i moju Rogaticu. Pa se raspričasmo o djevojkama Gradačačkim koje su se udale u Rogaticu i Rogatičkama u Gradačcu, o sličnoj tradiciji pečenja rakije, o doktoru Rasimu koji je (Bjelopoljac) ostavio “traga” u oba grada, a najviše o Hasanu Kikiću, rodjenom Gračanliji koji je jedno vrijeme između dva rata službovao u Rogatici. Uslikah i ulicu Hasana Kikića i Musalu gdje je kuglao znameniti učitelj, pisac i antifašist, i školu gdje je prvim slovima učio rogatičke đake, a i osnovnu školu “Ragib Džindo” i njenog direktora Amira Prašu s poveljom o “Kikićevoj nagradi” koja se dodjeljivala najboljim osnovnim školama u Bosni i Hercegovini. Sadik to objavi u lokalnim novinama i to bi sve od naše inicijative, opštinski oci, gluhi i, bogme, nepismeni za kulturna zbivanja lagano pređoše preko toga.

Ali ostadoše prijateljstva i veze. Pa tako Majda probra snahu iz Rogatice i to, baš, iz ulice Hasana Kikića, a uslijediše i omladinske posjete radnih kolektiva, Famosovih fabrika TMD-A i TPR-a. U TMD-u jedno vrijeme bi direktor Josip Šiber (brat generala Šibera) koji je krasno svirao trubu, zamijeni ga Fahro Tursić, a saradnja između dvije slične fabrike iz dva slična grada uznapredova. Pa onda stize u službeni posjet TPR-u mlađahni inžinjer Novalić i odvede prelijepu Sevliju, iz TPR-a, dakako.

U Gradačcu sam bezbroj puta bio, a da nikad nisam propustio priliku da se popnem na kulu bijelu Zmaja od Bosne, Huseinbega kapetana, da na šiltetima oslonjen na kalufne jastuke sa visoka sejrim, pijuckam i mezim Gradačačke zerzevate, dok se pogled prostire skoro do Save u mirne i zvjezdane noći, a istorija, konjanici, ljuti ratnici, buljubaše i harambaše marširaju brežuljkastim perivojem obraslim šljivicima i ko da, ko u kakvom filmu, vidim onog goropadnog Vehaba Koluhiju kako izlazi iz Sušićeve knjige i sabljom razgoni duhove i zle nemani što Bosnu hoće na koljena da bace. I čini se da nigdje čovjek ne osjeća Bosnu ko tu, na kuli Begovoj, tu snagu koja iskri iz bijelih zidina, tu sigurnost koju ko da ti sam kapetan daruje. I misliš da ti je sve pod rukom, do Stambola s jedne strane, i do Beča s druge.

Gradačlije se ponose svojom istorijom, ali i svojim radom, pa su od svoje šljive i šljivovice napravili bosanski brand, a ljuta “Zmaj od Bosne”, od ceteres gradi ko da ju je sam kapetan mačem ožegnuo, postala je slavna i šire od granica Bosne, stvorili su i poznat Sajam šljive, a odavno i “Kikićeve susrete” gdje se godinama susreću afirmisani, ali i mladi i nadareni tvorci pisane riječi. I nesto sam, kad bi se god vraćao iz Gradačca, mislio: dok je Gradačca bice i Bosne, a biće i mladih kapetana da je brane.

Eto, ja ovu prelijepu bosansku varoš dozivjeh tako mada u njoj nisam bio dugi niz godina, ali čujem, raspitujem osluškujem, Gradačac je i dalje grad na diku i ponos svojih slavnih predaka.

Šele