Evo ti Mico Čajniče

Stara je to priča, oni stariji znaju o čemu se radi, pa znaju da nije riječ ni o kakvoj Mici, nego… Eh, sad. A otprilike neka je mlada poželjela ići na vašar za Veliku gospojinu u Čajniče, pa je pokisla i dobro smrzla i onda pokazala maloj Čajniče.
Čajniče je lijep gradić, bar bio do zadnjeg rata, na granici Bosne i Crne Gore pod obroncima Metaljke i Stakorine i starog grada Samobora koji podize Sandalj Hranić, mjesto “opasno, veselo i strašno” kako ga je opisao svjetski putnik Evlija Čelebija. Mi Rogatičani s vremena na vrijeme održavali smo veze s tom varoši, bilo da smo doveli poneku snahu, jali usrećili kakvog čajničkog hairliju, a starijima je Čajniče ostalo poznato po šoferu Đokoviću koji je na lokalnim festivalima pjevača amatera redovito pobjeđivao sa “Haliskom” dok nisu stasali mlađahni Rogatičani i Goraždaci, a poznato je bilo i po fudbalskom klubu “Stakorina” u kome je rečeni Đoko bio centarfor.

Čajniče je imalo i kulturno-umjetničko društvo koje je, jedne prilike zbog velikog snijega, produžilo svoje gostovanje u Rogatici za cijela tri dana, pa je valjda i nastala ona priča iz naslova. A i naš KUD je znao za Veliku gospojinu u Čajniču upriličiti kulturno-umjetnički program pa su tamo prve aplauze dobili Piksi i Abeda, a zbog tvistova koje je pjevao Dzevad Jahić (valjda prvi i jedini put) bili smo se svrstali u širitelja moderne glazbe na brdovitoj Istočnoj Bosni.

Inače, u Čajniču je formirana Druga proleterska brigada narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, pa je zbog tih zasluga tamo podignut prelijep Dom kulture, a koncem sedamdesetih i krasan motel na obroncima Stakorine sa dobrim narodnim specijalitetima. U Čajniču je službovao i Rogatičanin dr. zubar Munir Kazić zvani Tajzo koga smo često obilazili kad bi nam rogatičke mehane bile tijesne, a on je znao biti hvale vrijedan domaćin.

Ima i jedna posebna priča, a ima i Čajniča u njoj.

Zapili se mi kod Tea u bifeu “Lovac”, snijeg i mraz napolju, ledi, a fajront, a stari hotel “Sloboda” više od kilometar daleko, a valja ići jer guza trazi još, a u Teufika kad je fajront mora se ići da ne bi slušao onu: “Molimo Vas, napustite lokal!”. Mi se ušuškamo nekako, pa kontra sjeverca odosmo traziti “Jal belaja, jal provoda”. I tek se mi raskravili, onaj veliki ventilator viš’ glave samo što je isključen, kad eto ti Muje Kurbe, koji je ostao da pravi društvo konobarici dok ona svede račune i počisti radnju, sav unezvijeren, a mala pored njega blijeda ko krpa i veli nam: “Ljudi, ubio sam čovjeka!”. Na naše zaprepaštenje samo prozbori: “Idite, eno ga dole leži na cesti kod Cicinog hana”. Nasko naprijed, mi za njim, i zaista, kod one ulične česme leži čovjek, opružio se ko narodni heroj. Priđemo bliže, živ je, diše, razbudimo ga, a on nama veli: “Je li ovo Čajniče?”. “Jeste” – velimo mi, podignemo ga na noge junačke i upravimo niz Oprkanj.

A šta je bilo. Pošto je Kurbo, u društvu mlađahne konobarice, požurio da stigne prije fajronta nije ni vidio kad mu je malu zaustavio pijanac i kabadahija, učitelj Veso. Mujo ga je samo dlanom odvojio, a dlan ko kovački, i čovjek se opružio, nit’ romori, nit’ govori. Vratimo se mi u hotel, Mujo šara očima, veli – šta ima, kažemo, živ je, otišo je. “Gdje” – pita vidno raspoloženiji Mujo. “U Čajniče”. I naravno zove se Ibro “Ja molim” Tantaš (a da bude priča kompletna čajnički zet), zove se rakija i malo meze i naručuje pjesma za veselo društvo ispod ventilatora.

I na kraju, neka ova priča bude i u spomen nedavno rano preminulog Mustafe Muje Kurbagića u raji poznatijeg kao Kurbo, jednog vrijednog radnika, i jarana i čestitog sugrađanina. I neka bude podsjećanje na jedan divan gradić sa prelijepom džamijom u kojem su Bošnjaci doživjeli neviđen masakr i etničko čišćenje, i gdje su dvojica Kornjača bili gospodari života i smrti, i gdje pravda skoro nikog nije dohvatila.

Šele (pisano 20.2.2012)