MAČAK

Ono kad mi umro dedo, bi malehan, al’ cim naucih htjedoh mu pisati. U Mejtefu me ucili, da oni sto su umrli, nisu mrtvi, vec odnekle na nas gledaju, pa ko velim sad mu mogu sve reci.
“Budalasu jedan dje ces mrtvacu pisati”, veli mi jedan od jarana, kad mu ispricah sto me je mor’o pred kucom cekati. I ja ostavih, a kasnije i bacih ono sto sam dotle napiso.
92-e jopet. Na liniji u Sarajevu htjedoh pisat, kad cuh sta mi je sa jaranom. Prico bi i iz sebe sve istreso, al’ niko ga nezna i kome da pricam. Oko i sa mnom sve oni sto muhadzeri nisu, a nisu ni dobro skontali kad him rekoh. Mislim se sam, jos vi nista neznate, al’ kad skontate nemojte meni pricat. Dzaba opet sam ih sluso, jer i meni na hatar dodzu moji pa mogu.
Kako ovo prije pisah, da nemere carsija bez njega, sam se zapitah, a kako mores ti bez jarana. Ni bez njega mi carsije nema i ne valja. A kad su svi ovi rekoh da i njega turim na carsiju nek je potaman. U Ahmeda i Saime rodi se celjade. Prvo musko i Ibrahim mu dadose ime. Iza njega pet godina poslije, drugom dadose ime Nijaz.

Tad su bili u onoj kuci na Poljunu gdje kasnije bi familija Camo. Poslije sisli u Korovinu u novu. Moja tetka Zira i tetak Ragib him bi i rod i komsija i samo Nazijin dva metra sirok plac bi izmedju njih. Od malehna sam dolazio pa se druziti poceo. Poceo i nikad presto. Nikad jedan jedini dan nas dva nismo bili ljuti. Podzahkad bi se sa svakim posvadjo, al’ s njim nikad.
Prvo osmoljetku svrsio, pa onda oso na zanat. Kod Muhameda za strugara zavrsio ko i ja. Muhameda prozvali Leteci i taj mu nadimak osto u skoli. A onda u TPR na poso. I ja za njim. Poslije one sto sad vicu cetnicke vojske jenu, jal dvije godine, dozva se pameti i skonta da je budalaluk irgetiti i ode na fakultet. Ja nesceh, a ni otac mi nedade. Samo da mores vise jaslati rece. Upisi vanredno i zavrsi.
Ja se zaholco, a nerekoh glavno. Uvijek je izgledo da je miran, poslusan, tih, a i pogled imade onaj naivni. Teleci. Kad bi kakav zijan napravili nesto bi, a da mi to i ne vidimo. Isto tako bi se vratio poslije rezila, pa ga zato prozvasmo Macak. A iz njega sto corotluka virilo. Reko sam vam da je oso u Saraj’vo, a nisam da je i zavrsio. Odbranu i Zastitu. Vratio se i ko profesor poceo raditi. Mozda neki neznaju i ne razumiju sto je promijenio poso. Ja cu vam reci, jer sam ga i ja pito. Ti nisi normalan. Hem lako, hem velik raspust. Sta ces u ALPU. Sve sam mu to rek’o, al’ veli da nece i nemere djecu da pati i zeza.
Volio je planinu pa smo se svudje pentrali i isli. I odijelo obuci i kravatu turit je volio. Ja nisam. Najvise u Niku volio odjelo uzet, pa ga oni trgovci upamtili. Al’ sto je pjesmu i aksamluk volio to je baska. I ja sa njim. Jenom brkove, koje je nosio kako su nikle, obrijo pa poslije opet pustio. Ja se ozenio, a domalo i on. Dinu Osmana Pavice doveo. Rodila mu Elmu, koja ono do rata nikad nije htjela pojesti meso. Ja cudna djeteta, nikad ono nisam vidio. Nas dva svasta smisljali i pokusavali je prevariti, al’ dzaba. Kako more bez mesa, al’ sreca zensko je i neveli joj meziti. Mi i dalje sijeili, aksamlucili, pjevali i osvanjavali. Zene vidile da nemogu nista pa i rondati prestale.
Ja hajvan u Aprilu 92-sa svojim oso, a njega ne zovnuh. Zvao bih ga ja, ama i ja iznenada odoh. On nije za mnom. Razdvojismo se, nikad se vise nismo vidili. Kad mu Dina s Elmom dosla, ispricala mi sve. One ga zadnji put kod crkvenog doma vidile kad ih razdvajali. Slavko Lubarda pogladio mu dijete, kad je plakalo sto joj babu vode, reko da mu je zao sto vise nece viditi babu. A zna li konj kol’ko nas je jos, sto nam je zao sto ga ne vidimo? Zna li kol’ko bi naroda mor’o pogladiti i objasniti da ga nece vise viditi.
Ja se od onda pitam sto. Kad je Milostiv sto mile uzima? Al’ On sve zna. Sta to ima kod njega da ja neznam? Nit je bolestan ni star. A mozda i On voli njih? Ne nas sto su osli, a nisu zvali.
Ja i za ovog mog jarana i za sebe s njim jos nekol’ke zveknuh. On je tu sa mnom samo nemere piti.

Zele

Be the first to comment

Leave a Reply