Prijedor sam najbolje upoznao u Kelnu gdje, evo već petnaest godina, susrećem se, družim se, tugujem i ispijam pive sa mnogim Prijedorčanima, bilo da su iz same čaršije, ili iz Čarakova, Rakovčana, Ćele, Zecova, Hambarina, Rizvanovića, Kozarca, bilo da su logoraši, pobjegulje, papiraši, ali dobri ljudi i ponosni Bosanci i Hercegovci, a iznad svega Krajišnici ili kako bi rekao rahmetli general Mehmed Alagić: “Krajišnicima i kad su najpijaniji ne diraj u džamiju”. Rukovodeći se time, a ja baš s džamijama neblizak, držao sam se toga i, evo, s ljutim Krajišnicima i dan danas pijuckam.
U Prijedoru sam bio mnogo godina ranije, nešto me teglilo da vidim je li ta čaršija baš toliko velika. Pa se za to potrudio moj vrli prijatelj Ezo, gitarista, s komšijom Halidom Muslimovićem po estradnom putu obišao po Juge, pa me odveo na kvrgušu kod “Želje”. A bila to omanja, ljupka kafana/restoran, konobar neki Holandez, ali nije ukleti, oženio Bosanku, Hans se zvao, pa došao tu da služi pijane Bosance i ljute Krajišnike. A Ezu, jednog ogromng momka od dva metra, zvao Ezel, a ovaj ili nije razumio, a i da jeste, na Hansa se nije moglo naljutiti.
I tako mi kod “Želje” pojedemo čuvenu kvrgušu, popijemo i zapjevamo: “Haj, kolika je u Prijedoru čaršija”, pa nas onda gazda satima tuši pričama o Želji, Kurtoviću, Osimu i Smajloviću, Piketu i Džemalu Šerbi. A u Prijedor sam dolazio s raznih strana, od Kozarca kad se vraćaj s Kozare, gdje bi obilazio onaj veličanstveni Džamonjin spomenik, ili od Dubice preko Knešpolja gdje je tugovala majka Stojanka.
I u Prijedoru mi je uvijek bilo lijepo. Bilo mi je i onda kad smo sahranjivali Franju, vrlog čovjeka, a čini mi se da nije bilo grada u Jugi odakle nije došao bar jedan insan, toliko je Franjo bio omiljen, drag i poštovan, a bilo mi je lijepo jer sam se osjećao ponosnim što mog, i mnogih, prijatelja ispraća toliki broj ljudi kojih, kako su stari govorili, nije bilo u Prijedoru od zadnjeg Titinog dolaska.
Prijedor zaista ima golemu čaršiju, ima dobre kafane, dobre ćevabdžinice, stari i novi hotel koji, govorili su, nije bio nikad pun, ima i ribarsku kafanu preko Sane odakle se put pruža prema Rizvanovićima. I koja radi, kako to Krajišnicima dolikuje, po cijelu noć, baš kao i stanična birtija na koju stižu umorni gastarbajteri iz Slovenije “Sarajlijom” , vozom ili vlakom, kako ko, koji direktno povezuje Ljubljanu i Sarajevo sa usputnim stajanjem u Novom i Prijedoru.
Moj Ezo otvorio je pred sami rat, sa suprugom Emirom, kafić u centru Prijedora. Jedne noći smo se iznapijali, osvanuli, bauljali do prvih aščinica i više se nikad nismo vidjeli. O Prijedoru u ratu i poslije rata sve se zna, ali mislim da čaršija, ona prijedorska, nikada neće biti onolika kao što je nekad bila.
Šele
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.