Gradski bioskop “Šesti septembar”, a za raju, jednostavnije, Kino, najprije je otvoren u zgradi Zadružnog doma, da bi 1954. godine bilo potpuno renovirano, a kažu, najviše zaslugom tadašnjeg gradonačelnika Esada Hadžihasanovića Crnog. Bio je to moderan, za to vrijeme, možda i ponajbolji objekat u tom dijelu Istočne Bosne. Sa grijanjem, modernim ozvučenjem i rasvjetom, i, što je najvažnije, odličnim, aktuelnim repertoarom.
Ta dvorana, sa tristo sjedišta, istovremeno je služila i kao pozorišna i koncertna dvorana. KINO je bila odrednica svega u Rogatici: Naći ćemo se kod kina, sakrićemo se da pušimo iza kina, hoćemo li u kino, jesi li vidio ono “kino”, jesi li vodio curu u kino. . .
Prvi i višegodišnji direktor i kinooperater bio je Teufik Akšamija, a pored njega kinooperatori su bili Hajraga Tantula, Rifet Čamdžija, Asim Kazić (honorarno) i Adem Ćatić. Blagajnice su dugo bile Fata Jesenković i Hanka Omerbegović.
U rogatičkom kinu gostovali su tadašnji vrhunski umjetnici sa estrade, a u njemu su igrali predstave i Kazalište “Marina Držića” iz Dubrovnika, Šabačkog narodnog pozorišta, Narodnog pozorišta iz Sarajeva, Titogradskog narodnog pozorišta, Ateljea 212, Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, Malog pozorišta (Kamernog teatra) iz Sarajeva. . . a svoje dramske predstave izveli su i članovi Drame KUD-a (“Dva cvancika”, “Pop Ćira i pop Spira”, “Ožalošćena porodica”) kao i brojne školske sekcije.
Zadnji skup kome sam ja prisustvovao u toj sali bio je Miting Građanskog foruma za mir, aprila 1992. koji se nije ni čuo jer su ga, već tada, zaglušile ratne trube, bubnjevi i topovske salve, zloslutno oštrenje noževa koje je najavljivalo krvavi četnički pir.
Šele





