SAJBUBA ili ZLATICA

Zlatica je jedno od lijepih imena naroda koji su slozno zivjeli trideset i vise godina, pa tako se zvala i unuka dozivotnog predsjednika. No, nije ovo prica o Zlaticama, Zlatama…nego o zlatici, krompirovoj.Naime, poslije onog rata trajala je intenzivna obnova zemlje, vise se vodilo racuna o industrijalizaciji, ali bogami i o poljoprivredi, jer kako drugacije hraniti narod. Nakon sto se rascistilo sa sovjetskim metodom kolektivizacije i sovhoizacije, kao i u svemu ostalom, pokusalo se naci rjesenje za “vlastiti put”, pa tako i u zemljoradnji. Tadasnje vlasti suocene sa sve manjim prihodima sa seoskih domacinstava razloge su trazili svuda, pa i u “stranim neprijateljima”. Zbog slabog uroda krompira, narocito sa Boricke visoravni, posumnjalo se, a i suskalo, da je svemu kriva nepoznta buba koja unistva krompirove vrijeze, a koju su nam sa doniranim sjemenom poslali “zli” Holandezi. U nedostatku strucnih ljudi, a sumnjajuci i u seljacke podvale, oformljeno je, negdje pedesetih, sresko povjerenstvo na celu sa Ljubom Jankovicem, opcinskim cinovnikom zaduzenim za resor poljoprivrede, da “ispita” slucaj. Ljubo, cuvsi sve price, mada inteligentan, ali u tom resoru neobrazovan, poruci preko svojih ljudi da Srez Rogaticki raspisuje nagradu svakom ko donese ziv primjerak te zloglasne bube kojoj ce, vec, strucnjaci naci lijeka.
Tako su seljaci poceli masovno donositi, u kutijama od sibica, teglama, zamotano u novine raznorazne bube ne bi li dobili ocekivanu nagradu. Bilo je tu svega: prdibaba, skakavaca, leptirica, zunzara…ali se sumnjalo, sto i jeste tacno, da to nije to, a iz prostog razloga jer krompirove zlatice – nije bilo.
Pojavila se mnogo godina kasnije, unistavala prinose, narod se dovijao na razne nacine, posipao lugom, prokuhanom koprivom, dok agronomi nisu rekli – prasak!
Mnogo godina kasnije, tadasnji direktor “Prometa” (lokalne trgpvine), poznati Bekir Beca Behlulovic otvorio je jedan kafic u zgradi uprave, eto, da bi ozbiljni carsijski ljudi, a i gosti, mogli popiti pice, a i igrati preferans. Jakup Vatres, sitni gradjevinski poduzetnik koji je obavljao sitne radove za “Promet” (popravka i adaptacija seoskih prodavnica), pokusao se ubaciti u to drustvo, pa se jedanput, pocetkom jeseni pojavio u tom kafeu, sa neizostavnom cigarom u ustima, i sa novom bundom od nekog sintetickog materijala. Ponudio ga Bekir da sjede, ovaj spremno primakao stolicu, Bekir ga pogladio po krznu i izustio: “Ja lijepe bunde ko da je od sjajne bube, a mi godinama ne mozemo da je otkrijemo”!!. I tako, kako obicno bude, Sjajna buba do Sajbuba, dobi Jakup ime koje je nosio do smrti.
I Ljubo Jankovic, internirac nacistickih logora, ugledni gradski cinovnik, i Jakup Vatres umrli su tokom zadnjeg rata. Oba su imali sinove jedince, Ljubo Jankovic Misu, zvanog Belegija. Jakup Vatres Osmu zvanog po babi Sajbuba. Miso, bivsi roker i zajebant ljeta provodi u rodnoj Rogatici i kod zene u Vojvodini, obnavlja porodicnu kucu i tuguje za izgubljenim drugovima Bosnjacima. Jakupov sin Osman, malo je kod predsjednika Srbije, malo kod Filipa Vujanovica, malo rukovodi Balkanskim klubom mira, malo voda Obaminog brata. Eto, oduljih, a mislim da bi moglo biti interesantno i za ozbiljnije price.

Sele

Be the first to comment

Leave a Reply