Atomsko sklonište

U podrumu zgrade Suda, nekadašnje prostorije Saveza Izviđača uspjede dobiti Ole, predsjednik Planinarskog Društva, i njegovi članovi očistiše i osposobiše ih za korištenje. Nedugo poslije toga, na jednom druženju rodi se ideja da se jedna od prostorija preuredi i stvore se uslovi i za primanje gostiju, a ne samo članova. Muberis Holučlić u ovoj nakani bio najuporniji, pa uz pomoć nekih od članova, a i moju vlastitu, ova ideja se i realizova.

Iako ni izgledom, ni inventarom nije privlačna, ipak u ovoj prostoriji se poče iskupljati raja. Jedan od posjetilaca reče da se osjeća kao u atomskom skloništu, ali i da mu je lijepo. Nije znao da će oni koji su čuli njegove riječi, upravo po tome, ovo mjesto zvati Atomsko sklonište. Prostorija nikada nije za ovu namjenu registrovana, pa tako nije ni mogla dobiti zvanično ime, ali ipak ime Atomsko sklonište zaživi na čaršiji. Neki iz radoznalosti dolazili da vide i odlazili, dok oni koji su uživali u društvu i atmosferi koja je tu vladala, sve češće dolaziše.

I meni prijalo društvo Sajke, Školjkaša, Mačka, Muberisa, Ibrice, Babure, Cike, Dace, Mugeta i mnogih još, pa mnogo vremena ostavih ovdje. Imasmo gdje, kad je svuda bio fajront, a i ljubitelji dobrih kutaka ponekad uživaše ovdje. Meni ni onda, a ni sada nije bilo jasno, gdje i kako Mačak (jedan od domaćina, kako smo zvali one koji služe) uspije sakriti boce napitka, koje su u ovim trenucima bile itekako važne. Meze???? Ne mogu se sjetiti, jer i nije bilo toliko važno.

Zele