U Rogatici je bilo nekoliko Kemala i svi su imali nadimak Kemo. Jednog smo u našem Abecedariju već istakli – Kemala Suljagića, a ovaj puta o ostalima.
ŠOŠO
Upamćen je kao jedan od najdarovitijih (i najuspješnijih) fudbalera rogatičke “Mladosti”, a igrao je uspješno i u tadašnjem poluprofesionalnom drugoligašu ondašnje nam države “Jedinstvu” iz Brčkog sa bivšim asovima FK “Sarajeva” Jesenkovićem, Prodanovićem i Hadžihasanovićem. Kemo je bio polaznik prve generacije Škole s praktičnom obukom koju je uspješno završio, a školovanje je nastavio na Pedagoškoj akademiji. Prosvjetni posao obavljao je u Žepi, Bihaću i Jajcu da bi se na kraju vratio kući te se zaposlio u TPR-u na poslovima obrade tržišta, a svoju ljubav prema “Mladosti” nastavio je kao trener svih uzrasta igrača “Mladosti”, što je, također, s uspjehom obavljao.
Rat ga je najprije odveo u zatočeništvo u srpske logore, a zatim u izbjeglištvo u Njemačkoj.
Na potpuno novom životnom početku Kemo se okrenuo slikarstvu, svojoj mladalačkoj ljubavi, za koju je malo ko od njegovih sugrađana znao. I tu je pokazao svoj raskošni talenat pa je postao prepoznatljiv ne samo u Njemačkoj, nego i šire. Donacijama svojih akvarela učestvuje u skoro svim humanitarnim akcijama kada je potrebno pomoći nekom, a pogotovu svojim bivšim sugrađanima.
PREPIĆ
Kao i Kemo Šošo bio je prvi polaznik Škole s praktičnom obukom, da bi poslije nje nastavio studije istorije koje je uspješno okončao te se zaposlio kao profesor u Gimnaziji u Nišu. Također vrstan fudbaler “Mladosti” iz generacije koja je mnogo obećavala. . Privučen nostalgijom za rodnim gradom, a na učestale molbe sestara, oca Ibre, majke Hanke, dajdži Fadila i Ibrahima, sredinom osamdesetih vraća se u Bosnu i zapošljava u Republičkom MUP-u. Iz tog perioda ga se sjećamo kad smo njegovom “intervencijom” uspjeli na Grbavicu unijeti litru rakije i meze na onu čuvenu utakmicu sa “Videotonom”, Ali Kemo ne uspijeva naći smisao u novom poslu, vraća se u Niš gdje se zapošljava kao kustos u Istorijskom muzeju.
KOLIĆ
Također jedan iz plejade uspješnih rogatičkih mladića, završava SPO i odlazi na studije u Zagreb. Pamtimo ga kao stalnog učesnika svih manifestacija, izviđača, planinara i brigadira-udarnika. Rat ga zatiče u Zagrebu gdje se uključuje u Zbor narodne garde u odbrani svoje nove domovine gdje zavređuje brojna priznanja.
Živi i radi u Zagrebu.
GAFUROVIĆ
Kemo Gafurović nije Rogatičanin, ali je u Rogatici bio skoro svakog ljeta. Naime rahmetli Kemo bio je sestrić Huse Babića, a živio je u Turbetu. Također prosvjetni radnik, a pred rat direktor Sportsko-rekreativnog centra u ovom pitomom gradiću podno Vlašića. Početkom rata uključuje se u Armiju BiH, gdje je bio jedan od istaknutih oficira. Preživio je rat ali nije mir. Umro je pet-šest godina poslije rata.
I rahmetli Kemo je bio vrstan fudbaler pa je dogurao do kadetske reprezentacije BiH, a u Rogatici je redovno učestvovao na mahalskim malonogometnim turnirima i redovito bio među najboljim. Bio je druželjubiv i prijatan, što bi se reklo – duša od čovjeka.
PEŠTO
Kemo Pešto imao je i nadimak Dućo po kojem je bio poznatiji. Također je završio SPO, jedno vrijeme radio u TPR-u, a onda se zaposlio u “Pretisu” u Vogošći. Vratio se u Rogaticu gdje ga zatiče i rat. Prošao je kao i mnogi, protjeran, izbjegao je s porodicom i danas živi u USA. Jedini on nije bio fudbaler – bio je ribolovac, čime se i danas bavi.
ČOLIĆ
Među živima, nažalost, nije još jedan Kemo – Čolić, profesionalni vatrogasac. Bio je tih, željubiv i miran čovjek, stradao je od zločinačke ruke. Zločinačka ruka nije mimoišla ni njegove roditelje, oca Avdu i majku Minu, kao što je nesrećna sudbina mnogo godina ranije odnijela i najmlađeg – Bucu. Kad je riječ o ovoj porodici uvijek se sjetim svog druga Radovana Pejčinovića Piketa, koji je godinu dana bio podstanar kod ove čestite bošnjačke porodice, koga nisu odvajali od svoje trojice sinova, a koju nije zaboravio javljajući se u ratno vrijeme brojnim redakcijama.
Šele