Lubenice

Ljeto je te neke davne sedamdeset i neke. Posto korzo polahko postaje besmislen ,proslo pola dvanaest, mi oni koji nisu nista”ufatili” polahko ispijasmo zadnje konjake, vinjake i pive u Parku. Dolje ispod hotela bijase pijaca, gdje je raja po povratku u Tekiju i Gracanicu imala obicaj da se posluzi malko kod srbijanaca. Nekoliko lubenica, pa dolje desno poslije vatrogasnog mosta, u dvoriste napustenog djecijeg obdanista. Malko vremena da se ohlade u Rakitnici pa onako, krkaj koliko hoces i kako mozes. U principu smo svi isli kuci plaho fino uprljani od soka lubenice. Tako bijase po obicaju i bez problema. Ali jedno vece, dali je da smo bili malo vise nakresani, ili cinjenica da su pijacu ogradili, ili da je moj komsija Kvava htio bas gajbu krusaka koja je srbijancu sluzila ko jastuk. Zaboravih reci da su oni spavali na pijaci. Helem probudi se covjek i pocne galamiti. Probudise se i ostali i pocne frka. Mi onako brojniji, razulareni i bas fino nakresani na brzinu smo ih smirili. Medzutim onako iznervirani, pocesmo uzimati lubenice i bacati ih po plasticnim krovovima pijace. Probudismo sve mahale oko pijace. Neko je zvao narodnu miliciju, pa kad smo vidili ficu, mi se razbjezasmo. Sutradan, jer je onaj NEKO prepozno neke od nas dosla milicija pa nas pobrala k’o sto se beru lubenice. Uveli nas u salu, dali nam svima olovku i papir pa rekose da napisemo gdje smo bili sinoc oko ponoci. Komsija Kvava napisao:”Isli da kupimo lubenice, ali nismo imali para da platimo, a ni oni nisu imali para da nam vrate kusur”. Babe su platile kaznu i odstetu, malko nas izmarisali ali eto meni to ostade i dan danas u sjecanju.

Mahir