Jedini sin Suljage Vaizovića, veleposjednika i poslanika u Bosanskom saboru, Hajraga, odmah poslije Drugog svjetskog rata emigrirao je u Švedsku u strahu od opšteg progona “buržoazije” i imućnih ljudi.
Nakon izvjesnog vremena, kad su strasti ohladile, i kad se uvjerio da njega nemaju za šta progoniti došao je u Rogaticu, povratio nešto imovine što se moglo vratiti, a između ostalog i zidinu svoje porodične kuće koju možete vidjeti na slici, a na čijim temeljima (koji su i danas prepoznatljivi) je Opština izgradila stambenu zgradu.
Hajraga je u Rogatici slabo koga poznavao pa se slabo s kim i družio. Imao je običaj doći kod mog oca (s kojim se znao, jer su zajedno služili u kraljevskoj vojsci), nas djecu obraduj slatkišima, a najviše vremena provodio je s lokalnim akšamlijama i beskućnicima, kojima je obilato plaćao piće, a oni su u znak zahvalnosti uzvikivali: “Živjela Švedska”.
Kad je rasprodao po Rogatici sve što se moglo prodati, unajmio je autobus od “Udarnika” (današnjeg “Centrotransa”) potrpao svoje sarajevske jarane i odvez’o ih u Dubrovnik gdje su jeli, pili i bančili dok je teklo para. S obzirom da se radilo o velikim troškovima dubrovačka policija je kontaktirala rogatičku, pa kad im je sve objašnjeno, pustili su ga na miru da ćejfi do posljednjeg dinara.
Zatim se vratio u Švedsku gdje je kao taksi vozač zaradio mirovinu.
Zbog loše klime, a već narušenog zdravlja, preselio je u Siriju gdje je i umro.
Šele
