Bilo je vise birvaktilske raje koja je nosila ime BEG, najvise zbog plemickog porijekla, a vise iz carsijske navike da se svim otmenim i uglednim ljudima zakaci i titula…bio je BEG Vahid Brankovic Vaha, Nurcin babo Teskeredzic, Mustafa Teskeredzic, Mustajbeg Brankovic Licki, Hamdija Cengic Okica, Mehmedalija Sijercic iz Kovanja, ali niko od njih, cast im i postovanje, nije taj nadimak, ili titulu, otmenije nosio ko Muaz Teskeredzic, u carsiji poznat kao Bego.
Muaz je bio pravnik i moj prvi susret, koji sam dobro zapamtio, je bio davno, a i posljednji kojeg nikad zaboraviti necu.
Naime, davno, mi golobradi aksamlucari okupili se u Basti, pilo se i mezilo, a Bogami i pjevalo… Nakon fajronta, pogasise se one lampe sto su visile po drvecu, a mi pjevamo, uz to dodje i moj brat Alija s harmonikom, “podijeli” glasove i krenuse onako horski, sevdalinke. Kad, Alija prekide, ti(obrati se meni) falsiras, i ne kvari pjesmu, bolje umukni. I bi tako, starijeg se ne porijece. Kad eto ti pozornika Dragomira Kezunovica. Fino nam se obrati, objasni da je ponoc i da nema smisla da bihuzurimo komsiluk…i ode. Mi nastavimo (bez mene), proslo dvadesetak minuta kad eto druga milicajca, nosi blok i pise imena:”Fino sam vas zamolio!” Epilog je bio kod sudca za prekrsaje – Muaza Teskeredzica. Pita sudija, jednog po jednog, je si li pjevao:”Jesam” “Pet hiljada” kazna! I tako redom do mene:”Je si li pjevao?” “Nisam!” “Sto?” – zacudi se sudija. “Reko mi Alija da umuknem jer ne znam da pjevam!” – “Tebi ukor” izrece sudija. Svi se, napolju, cudili kako sam ja tako dobro proso, a ja im velim ono rogaticko “eeeee!”
Godinama kasnije, susretao sam Begu besprijekorna bijela kosulja, odijelo, izglancane cipele, i beg i gospodin, a povrh toga drug.
Slucaj je htio da je njegov sin Ibrahim dugo bio bez posla, pa onda dajdza Nazim navalio, nekako proguramo i Ibrahim se zaposli u TPR-u. I onda familija zeli malo da pocasti, nekako pristanemo, gore u Borcu kod Nazima medju stenlejkama – dogadjaj da se ne zabopravi, neusiljeno, s osmjehom koji nije silazio s teta Devlinog lica, bez ijedne suvisne rijeci… Ili kad sam ja, navratio u hotel sa dva svoja gosta, jedan estradni umjetnik, a drugi akademski (poznati sarajevski) slikar, pa nas Nazim odatle odveo u Muazovu avliju gdje se pekla i pila rakija, a teta Devla mezetluke iznosila, tako da ova moja dva ahbaba (inace antialkoholicari) sve od probe, a vise od mezeta nisu popadali u Begine lijehe.
Rat je ucinio svoje ko i mnogima od nas. Familija Teskeredzic skrasila se u Njemackoj, pa onda pritisci da nas izgnaju i Ibrahim se s porodicom vrati u Sarajevo, Amra s porodicom nadje mir u Kaliforniji, a Bego i njegova Devla ostadose u Frajburgu.
I tako, redovno smo se culi, dok jednom Bego veli:”Mi narednog dana putujemo u Holandiju kod Devlinih bratica. Imamo pauzu u Kelnu od sat vremena, pa eto…. “Sacekali ih, pili kafu i eglenili za sat sto ne bi stalo u cijelu omanju knjigu. I na rastanku utrpa nam Devla vruc domaci burek dok je voz pistao, a mi s iskrama suza mahali, mahali…I vise Begu nisam vidio. Umro je necujno kao sto je i zivio. Kao i njegov Ibrahim godinama ranije.
Amra je jednom napisala da je Muaz(baba) citavo ratno i izbjeglicko vrijeme vodio dnevik. Ne sumnjam da je to istinska literatura koju samo velik zivot moze napisati. Nadati se da ce njegova Amra, kao sto brizno pazi mamu, sacuvati te zapise i podijeliti ih sa nama, Rogaticanima.
Sele
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.