Srebrenica, uvijek, u mom srcu

Mi, nadolazeći klinci u Rogatici, misleći tad, što je svojstveno svim adolescentima, da svijet počinje od nas, od sve geografije, sjeverno od Rogatice, znali smo za onu “Srebrenica, Vlasenica, Rogatica”, koju su izgovarali naši stari ne krijući da se radi o “liniji” bijede, zaostalosti, i opšte neimaštine.

A, onda se, krajem šesdesetih, u Rogatici pojavio Ismet Ljoti, momak je tražio (i našao) lokaciju da otvori vlastitu fotografsku radnju. Kojim povodom, kako i zašto je izabrao Rogaticu, nama, drugarima, nikad nije objasnio. Elem, desilo se da je Ismet sklepao nekakav foto-studio u staroj kući Planinčića (bivša birtija “Sjemeć”), namontirao laboratoriju, i posao je, kako to u Rogatici biva, počeo, znate ono: “Stranac je, nov, hajmo mu pomoći.”

I pomoglo se, posao je relativno dobro išao na uštrb lokalnih fuš-amatera fotografa, ali ne bi to tako bilo da se Ismet nije uključio i u rad KUD-a, najprije kao bubnjar, a kasnije i kao odličan vokalni solista.

I kao u svakoj priči “kanuo” je i “fićo” i hajde, gdje, nego u rodnu Srebrenicu.

Nas trojica prvi put vidimo grad u brdima, nesto kao Čajniče koje znamo, a opet, ni nalik. Najprije Bratunac na Drini, pa nam pokazaše most prema Ljuboviji (Srbiji), drinske pješčane plaže, pa preko Potočara – u Srebrenicu.
Slijedećeg ljeta dodje kod Ismeta jedna lijepa crnka, valjda preplanula na Drini, na nas Kolovrat. I to bi razlog da sam češće isao u Srebrenicu.

A nije to samo rogatička veza sa Srebrenicom. Tamo je godinama “vedrio i oblačio” Ahmo Kazić, najstariji od našeg šefa Galiba, brice. Bio predsjednik opštine. I još nešto, možda njegovim sevepom, ali posao dovršetka izgradnje hotela u Rogatici dobi GP “Radnik” iz Srebrenice.

A, Boga mi, i neke naše domaćice i djevojke, išle u banju, Guber, pročulo se da je plaho ljekovita, a kako i ne bi, kad su tu stari Rimljani gradili svoja kupatila, a Srebrenicu nazvali “Domavijom”. A Guber, istoimena voda, nije da nije ljekovita. Jednog Prvog maja, na uranku, popilo se i pojelo sijaset toga, pa nam onda domaćini rekoše, e, sad popijte malko vode. . . mi to učinismo, i opet, gle čuda, gladni. Smiju se naši domaćini i vele: “E, sad, o vašem trošku.”

Kasnije me je put navodio u Srebrenicu poslom i privatno, sve do, negdje, 1990 godine.

O golgoti Srebrenice ne želim ni riječi. Sve se zna, a ko do sada nije saznao, neka mu je Bog, ili dragi Allah na pomoći. Ne bih da kvarim tužnu sliku, “Gerniku“, ni čim, niti sjećanjem na Fabriku u Potočarima, niti sjećanjem na direktora Rudnika Selmanagića, niti na Olgu i Adema koji, ko zna gdje, očajavaju sudbinu svoga grada. Niti na Vesnu i Dubravku, niti na Ismeta, koji negdje u Skandinaviji, slika bijele medvjede daleko. . . daleko.

Ja, kad danas, daleko, pomislim na Srebrenicu, ispred mene marširaju ljudi krvavi, ubijeni, marširaju ubijene sjenke i ljudski obziri…
A kako je lijep grad bio, topao, gostoprimljiv, kako su ga vijekovi rimske i Bosne srebrne činili, kako ga je činilo ono prosto bosansko ovo malo duše. I, na kraju, nema više.