12. april davne 1992. godine….
Kao da je bilo juče… Krenula sam kupiti hranu za svoju bebu. Prolazim ispred kina, zbunjena, sva u grču, u glavi se misli roje… Vrtim razne priče koje sam slušala tih dana, nije mi jasno šta se dešava u Višegradu, Foči, Rudom… Ne razumijem. Strah, nevjerica, panika, grč… ali ja ne treba da se plašim, nisu naše komšije takve. Mi smo sigurni. Sad će ovo ludilo prestati i svi ćemo nastaviti živjeti kao nekad. Misao prekida čudan zvuk, kao da se zemlja trese, čuju se rafali… prolaze tenkovi, kamioni puni nekih bradatih ljudi, koji pucaju, pjevaju, vesele se nečemu… pijani su očito, ne mogu trijezni i normalni ljudi imati onakve poglede i izraze lica, ne mogu onoliko pucati usred grada, ne mogu uperiti pušku u svakog od nas ko se zatekao na ulici, zlobno se osmjehujući… nema šanse… Bože, čuvaj mi dijete ako se meni šta desi, jedina mi je misao u glavi.
Sledila sam se, ne umijem da se pomaknem, da se sklonim, ne mogu da mislim… samo mislim na svoju malu djevojčicu koja je tek napunila godinu dana. Ko su oni, zašto okreću oružje na nas, čemu tenkovi, odakle im svima brade, šta se nama ovo dešava? Gdje nam je JNA, zašto nas ne brane? Ko su ovi ljudi i šta traže u mojoj čaršiji? Zašto nam remete mir? Otišli su… ostavili nas sve na ulici onako zbunjene, sleđene… Niko ne zna da se pomakne, samo se nijemo gledamo… Onda je nastala panika, počele su razne priče, organizovani odlasci, nevjerica, strah… Dan prije sam išla u opštinu da se upišem na spisak, da primim jednu izbjegličku porodicu u svoju kuću, dok se ljudi ne snađu, dok se ne vrate svojoj kući a danas i ja moram da se pakujem, da idem. Ne znam zašto, ne znam kuda, ne znam na koliko ali kažu moramo da idemo.
U djeliću sekunde mi sinu misao, pitanje – da li ću se ikad više vratiti svojoj kući?! Suze krenuše same, ljuta sam, povrijeđena, strah me budućnosti a ni sama ne znam zašto. Ne želim da vjerujem u ono što se priča. Neću!!! Rogatica je drugačija… Uvjerim samu sebe da sam luda što uopšte i razmišljam o tome jer to ne može biti, naravno da ćemo se vratiti, samo ćemo nastaviti gdje smo stali, zaboraviti ove ružne epizode i sve će opet biti kao što je bilo. Idemo na nekoliko dana, dok se malo smire strasti, dok se svi vrate na svoje jer drugačije ne može biti. Nismo naučili drugačije živjeti. Ipak, duboko negdje u srcu, znala sam. Predosjećala sam ali nisam dala toj crnoj slutnji da me obuzme.
Ne želim vjerovati, ne želim prihvatiti. To će se sve riješiti u mojoj Rogatici, tu će stati, shvatiće da su pogriješili. Ja ne mogu živjeti nigdje drugo, tu su mi najljepši dani života, uspomene, prve ljubavi, izlasci, prijatelji, sve mi je tu. Čak sam i slike ostavila, dokumente, drage uspomene, samo da bih se vratila domu svom. I nisam se vratila. Gdje bih se mogla vratiti? Sve je uništeno, pogaženo, spaljeno, nestali su dragi ljudi…
Sada živim negdje drugo. Sa nekim drugim ljudima. Nekim drugim uspomenama koje se ne mogu mjeriti sa onima koje sam u srcu ponijela. 24 godine poslije nema više toliko dragih ljudi sa kojima sam dijelila svoj grad, nema mojih slika, mojih sitnica, nema više ni moje Omladinske ulice. Sad su tamo neki drugi ljudi, druge ulice i ne sviđa mi se uopšte što je moj grad onako tužan i zapušten. Turoban, težak, nijem. Grad koji više ne živi. Nema svoju dušu… valjda se nestala u vapaju svih onih izgubljenih duša koje čekaju da nađu konačni smiraj…
Tužna sam danas jer znam da više ništa nije i ne može biti isto. Tužna sam zbog Mirsade i njene nerođene bebe, Mahmuta, Muje, Adonisa, Cajeta, Zopa, Slavnićke, Ednana, Adnana, Rikija, Denisa… i svih ostalih dragih ljudi koje kao da su mi iz grudi iščupali i ostavili prazninu koju ništa ne može popuniti. Nestala je jedna mladost i ne smijemo ih zaboraviti. Nikad!
Živi idu dalje. Svako ima svoju neispričanu priču, svako ima svoju Rogaticu. Nakon toliko godina, hvala Bogu, ja idem dignute glave. Ponosna sam na svoje roditelje, na to kako su me odgojili i na sve vrijednosti koje su mi usadili. A zaboraviti ne mogu i ne želim! U ime svih onih mojih kojih više nema, ne smijem jer i danas isto boli…
Elvedina Selimbegović Vražalica
12. April, 2016
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.