Njegovo ime se, vjerovatno, neće nikad naći ni u jednoj historijskoj knjizi o Rogatici. Jer on je sasvim običan čovjek, koji je imao izuzetno neobičan zivot. Dijete iz radničke porodice, kakvih je bilo mnogo u Rogatici, nije baš uvijek donosio najbolje odluke u životu, ali je uvijek išao naprijed uz životni moto ”Svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napredujem”. A taj moto je prvi put čuo u prvom i jedinom filmu u kojem je glumio. Film se zvao ”Sjećaš li se Dolly Bell”, a naš sagovornik je Mahir Imamović ili Dolly Bell, nadimak po kojem su ga mnogi znali u Rogatici. Prošlo je tačno trideset godina od kako je glumio Kerima, a još uvijek ga većina ljudi poznaje po tome. U međuvremenu je sa poznatom niškom grupom ”Galija” obišao cijelu Jugoslaviju, sa ruksakom na leđima kao hipik obišao je cijelu Evropu, a onda je kao član francuske Legije stranaca stigao i do daleke Afrike. Danas, dane provodi u porodičnoj atmosferi u Marseilleu, odakle nam je i ispričao svoju sasvim neobičnu životnu priču.
S obzirom da te većina ljudi poznaje kao Kerima iz ”Sjećaš li se Dolly Bell”, onda je nekako prirodno da zapocnemo ovaj razgovor sa glumom. Da li si ikad prije ovog filma glumio negdje?
Kako nisam, cijelo sam djetinjstvo glumio. Kad bih napravio kakav zijan ili ako bih dobio lošu ocjenu, onda sam uvijek morao da glumim pred roditeljima. Tako je to valjda sa svom djecom. Ja sam napravio taj belaj i poslan sam u vaspitno popravni dom u Stocu. Bila je tamo neka sekcija za pozorište, a i ja sam bio uključen. Imali smo tako neke predstave, koje smo igrali u domu. Jedan dan je došao Emir Kusturica sa svojom ekipom da pogleda tu našu predstavu. Nisu se uopšte predstavili ko su, samo su odgledali predstavu i otišli su nazad za Sarajevo. Sedam dana poslije je došao poziv za mene i za još jednog malog iz doma da dodjemo u Sarajevo na probu. Otišao sam u studio, koji se nalazio na Koševu, odradio te neke probe ispred kamere i poslije toga sam se vratio u Stolac. Deset dana nakon toga ja sam izabran za ulogu u filmu.
Koliko dugo je trajalo snimanje i gdje se snimao film?
Snimanje je trajalo oko dva i po mjeseca. Većina filma je snimljena u Sarajevu, a mali dio u Zenici. Uglavnom se sve snimalo vani, jer je bilo jako dobro vrijeme.
JARAN SA SIDRANOM
S kim si imao najbolji odnos tokom snimanja?
U to vrijeme sam postao jako dobar jaran sa Abdulahom Sidranom. On je volio da popije nakon snimanja, a i ja sam volio isto, pa smo tako cesto zajedno pili i sprijateljili se.
Jedna od glavnih uloga u filmu je bila i ona Pavla Vujisića, koji je jedan od najboljih glumaca bivše drzave. Kakva je bila saradnja sa njim?
Kad me pitaš za Paju, onda ima jedna anegdota. Dolazim ja na snimanje, kad tamo Pajo Vujisić, koji je glumio mog tetka u filmu. I pridjem ja njemu i kazem ”Izvinite, mene pogurali da radim sa vama, kako ja treba da vam se obracam”, a on ce meni sa onim beogradskim naglaskom ‘‘Ajvane, zovi me Paja ko svi ljudi, šta se brineš” Nakon toga smo stvarno imali jako dobar odnos na snimanju.
Slavko Štimac je u filmu glumio tvog brata, da li ste se druzili i u slobodno vrijeme?
Bili smo istih godina, tako da smo i dosta vremena provodili zajedno. On je u to vrijeme bio skoro alkoholicar. I tako on pita mene jednom šta ima originalno u Sarajevu. Kazem ja njemu: ”Ima tramvaj”.
On me onako zbunjeno gleda, pa kaze ”Ima i u Beogradu, što je to ovaj poseban”.
”Sješćemo na tramvaj na Vijecnici i onda ćemo ići do Ilidze”, kazem mu, a on ce meni:
‘‘Pa šta ćemo raditi?”.
”Pa izaci ćemo na svakoj stanici i popiti po jednu”, odgovorim mu. I stvarno smo tako i uradili. Na svakoj stanici smo izlazili, odlazili do najblize kafane, popili po pice i onda dalje prema Ilidzi. Kad smo stigli do Ilidze bili smo mrtvi pijani, pa nije bilo govora da se tramvajem vracamo nazad, vec smo uzeli taxi nazad sa Sarajevo.
Scena u kojoj odrzavate porodicni sastanak je jedna od najpopularnijih scena iz filma?
Cijelu noc smo snimali tu scenu. Gotova scena koja je usla u film je snimana oko 3 sata iza ponoci. Moj najmladji burazer u filmu je bio umoran, i spustio je glavu i zaspao za stolom tokom snimanja scene. Kad je vidio da mali spava, Kusturica je rekao da svi izadjemo iz sobe i da pustimo da se mali dobro uspava. A onda smo se svi nazad vratili i kad ga otac (Slobodan Aligrudić) povuce za usi, mali uopste ne glumi, vec on stvarno spava i budi se u tom trenutku.
VOLIO SAM EMIRA, A NEMANJU NE VOLIM
Kako je bilo raditi sa Emirom Kusturicom i kakvo je tvoje misljenje o njemu sada?
Volio sam Emira, a ovog danasnjeg Nemanju ne. Izgubio se u svom kreativnom umjecu i poceo se baviti politikom. A sve je pocelo cini mi se od kada se intenzivnije poceo druziti sa Neletom Karajlicem. Inace, rad sa njim je bio odlican, rijec je o velikom znalcu i profesionalcu.
Za film ”Sjecas li se Dolly Bell” cesto se kaze da je prvi film na bosanskom jeziku. Da li si i ti imao problema sa akcentom?
Imali smo nekoliko profesora knjizevnosti koji su radili sa glumcima na izgovoru. A posto sam ja imao ”svedjanski akcent”, onda su i mene malo ispravljali.
”Svakoga dana u svakom pogledu sve vise napredujem” je recenica iz filma koju i dan danas cesto mozemo cuti medju obicnom rajom?
Pa to mi je postao zivotni moto, uvijek treba ici naprijed.
S obzirom da je film ”Sjecas li se Dolly Bell” ostvario veliki uspjeh, a i tvoja gluma je bila dobra, kako to da te Kusturica nije angazovao u drugim filmovima?
Kada je bila premijera filma na festivalu u Puli, meni su poslali pare da dodjem u Pulu. Medjutim ja sam uzeo pare i otisao sa rajom u Makarsku. Vjerovatno je to bio glavni razlog zasto vise nisam radio sa Kusturicom.
OBISAO SAM CIJELU JUGOSLAVIJU OSAM PUTA SA GALIJOM
A onda je nakon filma, na red dosla muzika?
Dok sam bio mladji uvijek sam imao zelju da budem DJ. Bio sam taj neki primitivni hasisar u to vrijeme. I te godine, kada sam u otisao u Makarsku umjesto u Pulu, u Makarskoj sam upoznao gitaristu grupe ”Galija”. I tako on meni kaze kako im je tehnicar bolestan i mora da se vrati u Nis. Pitam ja njega: “Treba li vam neko?”. Kaze on meni “Treba, koga imas?”. Rekoh: “Evo imam ja”
”Sta ti znas da radis?”, upita me, a ja brzo odgovorih: “Ne znam nista”. “Nema problema, naucices”, rece mi i tako je sve pocelo. Prvo su mi pokazali kako se prikljuce instrumenti, kako razglas, rasvjeta i tako sam radio sa njima to ljeto u Makarskoj.
Dakle to je bio tvoj pocetak sa Galijom?
Ma ne, nakon toga oni su vratili u Nis, a ja u Rogaticu. Poceo sam raditi u Tvornici namjestaja, a onda otisao na bolovanje. Kada je pocela Olimpijada u Sarajevu, onda sam i ja otisao u Sarajevo. Bio sam u Sarajevu neko vrijeme, a onda sam nazvao njih iz Galije. Jos uvijek su trazili nekoga ko ce brinuti o tehnici, tako da sam otisao u Nis.
Koliko dugo si ostao sa Galijom?
Ostao sam u Nisu nesto vise od cetiri godine. Zvali su me Bosanac i bilo je to lijepo vrijeme za mene. Sa Galijom sam osam puta napravio koncertne turneje po cijeloj Jugoslaviji, od Slovenije do Makedonije.
Koja ti je bila najdraza pjesma Galije?
Pa volio sam ”Gospu”, jer jedne prilike na koncertu, pocinju tonovi ”Gospe”, sve je onako mracno. Raja pali upaljace, a ja polako podizem svjetla i vidim curice u prvim redovima placu. I dok to gledam, kontam da je to mozda i zbog mojih svjetala i razglasa i da zbog toga placu….
Slusas li danas Galiju?
Ne, ne slusam vise nikad. Tokom rata su pravili procetnicke pjesme, sto me je razocaralo.
MARSEJ KAO ROGATICA
U ljeto 1988. godine doslo je do razlaza sa Galijom i tvoja slijedeca destinacija je bila Francuska?
Pa dok sam jos bio sa Galijom, znao sam u vrijeme pauza ko hipik sa ruksakom na ledjima da putujem Evropom. Na taj nacin sam obisao sigurno tri cetvrtine Evrope, Engleska, Poljska, Njemacka, Belgija, Portugal, Spanija, Austrija, Madjarska, Bugarska, Francuska…. Jer po tri-cetiri mjeseca sljakas i radis na koncertima, tako da nemas vremena da trosis pare. A onda bi grupa isla ili na odmor ili u studio da snima album, sto je bio odmor za mene. Ja bih onda uzeo te ustedjene pare, ruksak na ledja i pravac Evropa. Dok imas para ides, kad nestane onda nazad kuci.
Pa zasto onda Francuska?
Jednom sam bio u Francuskoj i rano ujutro stopiram i staje mi neki covjek. Pita me gdje cu, kazem da idem u Marsej. Kaze sjedaj i krenemo prema Marseju. Pita me gdje cu spavati, kazem mu da cu u hotel. Na sta mi on kaze da kod njega ima mjesta, te da dodjem kod njega kuci. Ostao sedam dana i osjecao sam se kao kod kuce u Rogatici. Prvi put u zivotu da sam se negdje, osim u Rogatici, osjecao kao kod kuce. Tako da kada sam se 1988. godine razisao sa Galijom, onda je Francuska bila moj prvi izbor.
Je li to bila definitivna odluka da napustis Jugoslaviju?
Pa u to vrijeme je u Jugoslaviji bila ekonomska kriza, inflacija je bila 400%. Otisao sam u Francusku da se ne vratim nazad, nisam znao kako i sta. Nisam imao bas previse para, tako da sam nakon 15-20 dana ostao bez para. Pitanje je bilo hocu li nazad ili da ostanem u Francuskoj. Da se vracam u ona govna nisam imao namjeru, a da ostanem nije bilo bas pametno. Nisam znao Francuski, ne mogu raditi, nisam imao bas puno opcija. Sjedim tako u Parizu na zeljeznickoj stanici i vidim plakatu Legije stranaca. I odlucim da odem u Legiju.
ISFOLIRAO JNA, A U LEGIJI PROVEO SEDAM GODINA
Nakon glume i muzike, na redu je vojska?
Vidis ja sam isfolirao JNA i ostao sam tamo samo tri mjeseca i oslobodjen sam kao nesposoban. A u Legiji sam proveo sedam godina i na kraju izasao svojom voljom. Vojska je masina za ispiranje mozga, a najbolji vojnik je onaj koji ne razmislja. Posto sam ja vec imao 28 godina i bio sam formirana licnost, onda taj sistem ispiranja mozga nije prosao kod mene. Medjutim bilo je mnogo onih koji su gledali ”Rambo” filmove i dosli su u vojsku da se dokazuju. Ti su bili najgori.
Jesi li imao pojma sta je Legija stranica?
Ma ja sam mislio da su to samo placene ubice, kriminalci, uglavnom ono sto je raja pricala o tome, pa su onda to uvecavali i napravili od muhe slona.
Znaci to nije tacno?
Naravno da nije. Danas je Legija stranaca elitna vojna jedinica u francuskoj vojsci. Nema kriminalaca, iako je to nekad u vrijeme kada je Francuska bila kolonizator bio slucaj. Trebali su im vojnici, tako da su sklapali ugovore sa ubicama i kriminalcima, jer su znali da nece prezivjeti te ratove. Danas ukoliko te trazi ikakva policija, onda nemas sanse da budes primljen. Kada su mene primali u Legiju, usao sam u kancelariju kod jednog Hrvata. Pokazao mi je dvije knjige, lijeva knjiga je bila od francuske policije, a desna od interpola. Kaze mi ako te nadjemo i u jednoj, onda ides pravo u zatvor.
Kada dolazis u Legiju, onda vjerovatno moras da navedes i neke razloge zasto se pridruzujes?
Pa ja kada sam potpisao ugovor sa Legijom mislio sam da sam potpisao do penzije. Na pitanje zasto se pridruzujem, rekao sam im da hocu da ustedim nesto para i da se vratim u Rogaticu i da napravim kucu.
Nakon toga krece obuka?
Obuka traje sest mjeseci i rade sve sto mogu da te natjeraju da odustanes. Centar za obuku se nalazio na jugozapadu Francuske, a tek nakon pet mjeseci imas dozvolu da izadjes u grad. Cijelo to vrijeme samo obuka i spavanje. Ali ako dnevno spavas 4 sata onda je to dobro. Uvijek neke uzbune, treninzi. I na kraju moras preci 45 kilometara sa ruksakom na ledjima.
Sta ako odustanes?
Nista. Izvedu te na kapiju, daju ti voznu kartu do granice i to je to. Imas sest mjeseci da odustanes.
Kakva je bila ishrana?
Hrana je bila izuzetno dobra. Oni se brinu za to, jer kazu da zdravlje ulazi preko usta. Na terenu su uglavnom bile konzerve, a u kasarni je bila kuhana hrana, izuzetno dobra. Moras da jedes tri obroka dnevno, nemas pravo da kazes da nisi gladan
ODLAZAK U AFRIKU I GEPARD KAO KUCNI LJUBIMAC
Nakon obuke, otisao si u Afriku?
Krajem 1988. godine otisao sam na raport, tu su mu pitali gdje hocu da idem na specijalizaciju. Imas pravo da izaberes tri opcije, a onda oni odluce gdje ce te poslati. Otisao sam na raport, i posto sam ti rekao da sam prosao Evropu, onda mi se nije islo nigdje u Evropu. Jedna od opcija je bio Djibouti, vidim na karti gdje je Djibouti. Nikad nisam bio u Africi i kazem da je moj prvi izbor Djibouti. Drugi izbor Djibouti. I treci izbor Djibouti. Kaze mi onaj starjesina da to ne moze tako, a ja mu odgovorim da ja hocu samo u Djibouti. I tako se nadjem u Africi kod crnaca i kod moje mace (gepard).
Jesu li jos neke africke zemlje bile opcija?
Pa bio je jos Gabon, Tahiti i jos neke africke zemlje.
Koliko dugo si bio u Africi?
Pa ta specijalizacija traje dvije godine. Potpises ugovor na dvije godine i to je to.
Da li je Legija stranaca stvarno sastavljena samo od stranaca?
Pa zvanicno jeste, ali nezvanicno je u Legiji 10% Francuza. Medjutim oni se moraju deklarisati kao stranci, pa im onda upisu da su Belgijanci, Kanadjani ili Svicarci. Znaci neka zemlja u kojoj se govori francuski jezik.
Koja nacionalnost je najvise zastupljena u Legiji?
Pa sve zavisi od toga sta se dogadja u svijetu. Recimo u periodu od 1945-1950 bilo je puno Njemaca. A u moje vrijeme bilo je dosta ljudi iz bivse Jugoslavije. Kasnije kad sam radio u regrutnom centru, bila su i 2-3 Zepljaka.
Koliko dugo ljudi u prosjeku ostanu u Legiji?
Pa sve zavisi koliko su pametni. Najvazniji stvar u Legiji je da si dobar sportista, da znas biti poslusan i zacepiti usta. Da bi dobio penziju, treba ti najmanje petnaest godina. Znaci kad neko dodje sa 20 godina, onda je u penziji sa 35. Uglavnom ljudi ostaju 15 godina, ako prodju obuku.
NAPUSTIO LEGIJU ZBOG PORODICE
Zasto si ti ostao samo sedam godina?
Meni su svi rekli da sam budala, jer sam prosao najgore i onda otisao. Ali tako sam zelio. Zelio sam imati porodicu sa mojom danasnjom suprugom, a to nije bilo moguce ukoliko bih ostao u Legiji. Ja sam prvo odradio petogodisnji ugovor, a onda sam potpisao jos na dvije godine.
Kakvi su tvoji kontakti sa Legijom danas?
Svake godine se organizuje proslava povodom velike bitke koja se desila u Meksiku 1867. godine. Svi bivsi i sadasnji pripadnici Legije su pozvani. Tako da i ja odem tamo i sretnem neke drage ljude, druzim se.
Nakon burnog zivota, danas si porodican covjek?
Danas mi je fino u zivotu. Imam finu porodicu, kcerku i sina, sto bi Francuzi rekli ”Kraljevski izbor”. Drago mi je sto ce moj sin nastaviti lozu Imamovica.
www.rogaticani.com
Mart, 2010. godine
Novi Golf za ulogu
Za ulogu u filmu sam tada dobio negdje oko milion i po dinara, a sa tim parama sam mogao kupiti novog Golfa.
Susret sa Kusturicom nakon vise od dvadeset godina
Prije nekoliko godina ”No smoking orchestra” je imao koncert u Marseju. Sa njima je dolazio i Emir Kusturica, pa sam onda i ja odlucio da sa suprugom odem na koncert. Poslije koncerta sam otisao i potrazio Emira, sreli smo se u svlacionici, u kojoj je u isto vrijeme bio i proslavljeni francuski fudbaler Eric Cantona. Kasnije nas je Cantona pozvao na veceru u njegov restoran, pa smo sa koncerta produzili u njegov restoran. Bio je to moj prvi susret sa Emirom nakon snimanja filma ”Sjecas li se Dolly Bell”.
Scena šamaranja ponavljanja dvanaest puta
Na pocetku filma uhvatim burazera kako puši (Slavko Štimac). I sad treba da mu opalim šamar. Štimac je tokom cijelog snimanja stanovao kod Kusturice, a pred snimanje te scene oni su se nesto posvadjali. I onda valjda za kaznu, scena u kojoj ja njemu palim šamar se ponavljala dvanaest puta. On je znao odglumiti i isfolirati udarac, ali ja nisam. Ja sam mu udarao prave šamare, a Kusturica kaze ponavljaj. Štimac samo suti, saceka da dodje sminkerica i sakrije otiske prstiju i onda opet šamaranje.
Mahir postao Dolly Bell
Pa prije filma su na mene u Rogatici gledali kao na fakina iz Gracanice. Poslije filma sam postao kao vazan, nisam vise bio Mahir, vec su me poceli zvati Dolly Bell. Neki su kao eto htjeli da se druze sa mnom, ali su mi se u sustini zgadili. Nisu me kontatli prije filma, a sada me kao eto shvataju. Ista stvar je bila i sa Galijom, dodju na koncert, traze me i mole znani i neznani da se udje na koncert dzaba……
Engleski naucio uz Titov program
Ja sam ucio ruski u skoli, a engleski sam poceo uciti gledajuci jutarnje kurseve engleskog jezika na televiziji. To su bile moje omiljene emisije i eto zahvaljujuci Titovoj televiziji, poceo sam uciti engleski. A slusali smo Led Zeppelin, Deep Purple i druge strane grupe, znali smo njihove pjesme, ali nije to isto. Jer ako provedes tri mjeseca u Engleskoj, a ne znas engleski, onda si u govnima
Mini kviz o Rogatici
Najbolji fudbaler: Šeperka
Najbolji košarkaš: Seli
Najbolji rukometaš: Nasko Titorić
Najbolja mahala: Gračanica
Najbolje jelo: Grah od moje majke
Najbolja manifestacija: 6. septembar
Najbolji profesor (učitelj): Alija Isaković
Najbolji showman (zabavljač): Muhamed Vukas, nije baš tipični zabavljač, ali je legenda FK Mladost i Rogatice. Za Mladost je davao 300%, a svojim prisustvom na utakmicama je animirao ljude.
Najbolji rogatički majstor (zanatlija): Moj babo
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.