Lomigora

Prvi u Rogatici je “Tehnotrans” imao mali kamionet Tamić za hitne nabavke i otpreme robe, a vozio ga je Vehbija Mlatišuma. Kasnije su i Vehbija i tamić prešli u novoosnovanu Tvornicu prečistača, a s njima i poslovi – sitne, hitne nabavke (najčešće iz Sarajeva) za potrebe preduzeća, ali, Boga mi i građana. Naime, Vehbija, u kolektivu poznat po nadimku Baba kako su mu tepale njegove kćerke miljenice, bio je i snabdjevač građana, prećutno tolerisan od strane rukovodilaca, ako je iz Sarajeva trebalo nekom kafedžiji dovesti bocu plina, ili kakav materijal, a s druge strane u Sarajevo prebaciti stari kauč i ceker pite đacima i studentima.

Baba je svoj posao radio bez imalo greške, jedino ga je malo “sikirao” rikverc gdje se nije najbolje snalazio, ali to nije pričinjavalo neku štetu osim nekoliko iskrivljenih kandilabera u krugu preduzeća.

Jednom prilikom (što se rjeđe dešavalo) Baba je morao na put do Zagreba da preuzme neki materijal, ali i da svrati po neki paket (uzorak ljepila) u predstavništvo jedne strane firme. Baba je preuzeo paketić i ostalu robu, vratio se u Rogaticu, pa je onda hitno morao za Čačak i u toj strci zaboravio je predati ljepilo. Revnosni referent Nedžad Ajanović Cate hitno je pozvao predstavništvo “Velebita“, ali je od izvjesnog Filipovića dobio odgovor: “Paket sa uzorcima ljepila preuzeo je lično vas vozač gospodin LOMIGORA !”. Za one koji ne znaju – Vehbija se prezivao MLATIŠUMA , pa je to rečenom Filipoviću izgledalo slično. Naravno da smo, mi radne kolege, često Vehbiju znali zovnuti Lomigorom na što se on nije ljutio.

Vehbija je negdje pred samo penzionisanje doživio težak udes u Vran Dolu, ostao je invalid i – završio svoju vozačku karijeru. Ali to mu nije smetalo da ko penzioner često navrati u svoju firmu, raspituje se kako idu poslovi, kako kolege služi zdravlje. . . I tako sve do krvavog rata kada je i Vehbija morao napustiti svoju kuću obraslu ružama i skrasiti se, po drugi put u muhadžirluku, u Sarajevu, gdje je i umro.