ČAJ

Rahmetli Munib Salihagić Minci svakako je, na svoj način, bio čovjek Čaršije, na svoju ruku, izuzetno bistar, druželjubiv i spreman da pomogne. U njegovom karakteru je bilo jednostavno to da nije volio disciplinu, pa tako nije uspio skrasiti ni na jednom stalnom radnom mjestu, više je volio ličnu slobodu nego lagodni život pod izvjesnom stegom. Eto, tako bih ga nekako okarakterisao. Najmlađe dijete Mujage Salihagića (pored brata Munira i sestre Munire) odrastao u skromnoj kućici na Serhatu boreći se s teškim životom i neimaštinom. Njihov babo godinama je radio u Zagrebu pri nekoj vojnoj pošti, pa kada je otišao u penziju dobio je stan u Sarajevu koji je, potom, zamijenio za stan u Rogatici, tako da se ova vrijedna porodica skrasila na Trgu Đure Pucara, u novogradnji.

Minci je volio bos hodati, a iznad svega volio je piti čaj – ili, ko ne zna, pivu, veliku, teretnu, sarajevsku – kako joj je on tepao. Noću je znao “obrati” gradske parkove i rogatičke bašte pa bi se s buketom ruža u naramku, naravno bos jer je to bio dio njegovog imidža, pojavio u hotelu gdje bi ružama, velikodušno, darivao prisutne dame i pjevačice. Uvijek bi pritom bio upitan šta će popiti – i uvijek je odgovarao “Čaj”, a konobari su sa razumijevanjem prihvatali te porudžbine.

Preko dana Minci je, pak, radio teške fizičke poslove da bi skuckao poneki dinar, i uvijek bi kupi žvaka kojima je darivao “male mrave” kako je on zvao dječicu koja bi s roditeljima izlazila u šetnju.

I onda je došao rat. Mincija su, negdje dok je mirno ispijao svoj čaj, zarobili četnici i deportovali u zloglasni logor (sa masom njegovih sugrađana) u Batković kod Bijeljine. Čuo sam od preživjelih da je svojim tijelom štitio starije od batina, onako mlad i jak, preuzimajući na svoja leđa teške udarce. Po oslobadjanju iz logora skrasio se u Sarajevu, tu se opet prihvatio posla, pomagao je u čišćenju porušenih kuća, podizanju novih, pio svoj čaj – i teško se razbolio. Umro je nedugo zatim u Koševskoj bolnici.

Šele