BORIŠA

Godinama u “Sjemeću” bio direktor šumarski inžinjer Andrija Jovičić. Tipični komunistički kadar, štedljiv do te mjere da za dva mandata nije uspio sagraditi ni čestitu poslovnu zgradu, a da ne govorimo o infrastrukturi (šumski putevi, smještaj šumskih radnika, uslovi rada i sl. ). Iz njemu svojstvenih razloga postavi sebi umjesto kakve okretne i sposobne (a mlade i lijepe, zašto ne?) sekretarice – sekretara, Borišu Rajaka, šumara, čiji se posao sveo da pazi da direktoru neko ne uđe nenajavljen, da ćuti ko zaliven, da pravi poneku zabilješku sa direktorovih razgovora, i da bude, što je najvažnije, apsolutno lojalan.

Tako se znalo desiti kad direktor nekog ubjedjuje u nešto, a ovaj nije baš saglasan, znakovito priupita Borišu:

“Jel tako, druže Boriša”.

“Tako je, druže direktore!”– odgovarao je uvijek spremni Boriša. I tako nebrojeno puta, iz dana u dan, dok se jednom nije desilo da su direktorovi sagovornici tvrdili nešto, ali se direktor nije slagao, pa je, po običaju opet priupitao Borišu:

“Jel tako, druže Boriša?” –

“Tako je, druže direktore!”, opet će spremno Boriša.

Ali će direktor ovaj put ljutito: “Ma nije tako, Boriša!”

– “Pa, i nije, druže direktore!”

Ovu anegdotu ispričao mi je jedan drugi Boriša – Boro Radovanović s kojim sam skupa radio u TPR-u nekoliko godina i uvijek ga zvao Boriša. Spomenuh ovog čestitog čovjeka čije ime nadjoh u jednoj priči Janje Beč. Naime, ova ugledna spisateljica i sociologinja objavila je knjigu zapisa iz rata u Bosni s povodom da istakne primjere, iako malobrojne, poštenja i hrabrosti pojedinih ljudi u minulom ratu. Boro se u ratu sklonio kod kćerke Vinke na Sokolac od koje je i saznao da se u Bolnici u Podromaniji nalazi ranjena njihova komšinica Džemila, koja je tu dospjela nakon što su ih četnici izbacili na Hreši i usput malo pripucali. Krišom su je obilazili, donosili hranu i lijekove, ali nisu imali informacija šta je sa njenima. Stoga joj je Boro donio mali tranzistorski radioprijemnik: “Evo ti, Džemila, ovaj tranzistor, probaj uhvatiti Radio Sarajevo, ali kradom, možda tamo bude kakvih vijesti o tvojima, ja ništa ne znam, niti smijem da pitam.”

Džemila je preživjela, našla se, nakon razmjene, sa svojima u Sarajevu i ispričala ovu priču “o dobrim ljudima u vremenu zla” (S. Broz). Od tada, kad god dođem u Rogaticu jedino svratim kod starije Borine kćerke Cice (prodavnica “Ciciban”), pozdravimo se, popijemo kafu, ne pričamo o ratu i na kraju pozdravim Boru i Vinku uz obećanje:

“Ostao sam Bori dužan jedan tranzistor.”

“Znam!”– veli Cica, gorko se nasmiješi, jer tako se, u tom kratkom dijalogu, kaže sve što se ima reći.

Još jedan Boriša, Janković, obilježio je vrijeme zla u svom rodnom gradu. Nesvršeni pop, nedoučeni teolog, godinama je prije rata bio profesionalni sekretar Crvenog krsta kiteći se perjem dobrovoljnih aktivista i darovalaca krvi. On je hodao po čaršijskim kafanama, ispijao rakije i trunio, dosadno do zla Boga, neke multinacionalne priče o bratstvu, slozi i jednom Bogu.

E, onda je došao rat. Osokoljen moćnom armadom bivše JNA, oružjem i totalnom zbunjenošću i nevjericom Bošnjačkog puka, onako mali, prljav i ružan kretao je za četnicima slaveći njihove “herojske pobjede”. Tako se u maju 1992. godine našao u Beogradu u misiji pribavljanja pomoći “ugroženom srpskom narodu u Rogatici”. Sreo ga je na Terazijama jedan Beograđanin, koji je prije rata izvjesno vrijeme radio u Rogatici, i zabrinuto upitao: šta se to dešava u Rogatici. “Oslobodili smo od mudža’edina sve gradove uz Drinu, a na Rogatici ćemo diplomirati. ” 

Kad mi je to ovaj Beograđanin saopštio priznao mi je da su Srbi (iako i sam Srbin) lud narod. Kaže da u svom životu nije vidio toliko bolesne mržnje, toliko zla i krvi u očima i još kod nesuđenog popa i humanitarnog aktiviste.

“Neljud” što rekao Milija Krsman, a Boriša jeste mali i zao čovječuljak, vjerovatno živi svoje staračke dane u Rogatici, popljuvan od svojih jer nije bio dorastao za “junaka”, a prezren ko pas od svojih bivših komšija Bošnjaka od kojih je popio rakije više nego vode, kojom se u svom prljavom životu kupao.

Šele