Brico Mehaga i Proto Milivoje

Kanim se odavno, ali mi vrag ne da, valjda što mislim da još nisam “zreo” da napišem priču o dvojici ljudi koji su obilježili dobar komad vremena u gradu zvanom Rogatica. Ipak, nakanih se, pa kako ispadne. . .
Mehaga Jahić godinama je bio “brico” u Rogatici, imao je malu radnju sa dvije stolice u jednom vakufskom dućanu na čaršiji, u blizini Sadžaudinove džamije. Bio je, što bi se danas reklo, muški frizer, znači šišanje i brijanje. Vrijedno je radio četrdeset i više godina, sam, ali ponekad obučavajući “naučnike” mlade, buduće majstore. Mehaga Jahić imao je brojnu porodicu pa su, preko ljeta, i djeca “priskakala” u pomoć, a bili su, listom, srednjoškolci i studenti.

Proto Milivoje, čijeg se prezimena ne sjećam, bio je lokalni pop. Gospodin. Bio je rodom iz Bajine Bašte i to je sve što, biografski, znam o njemu. Ali to je manje važno – koliko je važna činjenica kakav je ugled, svojim stavom, dostojanstvom i pameću, uživao među rogatičkim sugrađanima. Gospodin, sa urednom bradom, sa crnim šeširom i uspravnog držanja. Takvog ga, eto, pamtim.

Brico Mehaga i proto Milivoje bili su istinski komšije i prijatelji. Zajedno su, dok je Mehaga obrađivao mušterije, komentarisali, malo politiku, a malo više lokalne nepodopštine, usput, blago, kritikujući vlast. . . a onda, kad se mušterije raziđu, a dođu doktori Mustafa i Milutin, sudija i tužilac Hašim i Nurija, okrene se partija preferansa. I kao u svakoj kartaškoj igri slijede upadice, pošalice, gdje su lokalni državni činovnici dobijali dobar pljusak kritika i primjedbi. Ovi su uzvraćali što su Mehagi zamjerali kako šiša po istoj cijeni glave različitih veličina, podvaljivali su mu kuhana jaja umjesto sirovih koje je Mehaga pazarivao od seljaka i falio se kakvu će “jajnicu” kod kuće hanumica spremiti.

Proto Milivoje je umro negdje 1973. godine. Na parastosu koji je služen u lokalnoj crkvi prisustvovali su mnogi građani Rogatice, a đaci srednje ekonomske škole masovno su se odazvali. Sahranjen je u rodnoj Bajinoj Bašti.

Mehaga je nakon penzionisanja radnju prepustio unuku, Munibovom sinu, koji je nastavio istim žarom kako je i dedo radio, samo što je umjesto preferensa okupljao rokere. Ali dođe mu na isto. Mehaga je poginuo u saobraćajnoj nesreći kada su kola hitne pomoći, koja su vozila Mehagu na operaciju u Foču, doživjela udes.

Priča o Mehagi i Proti je mnogo složenija, ali ova forma ne dozvoljava da se ide dalje. . . a ima toga još. Ovo je samo za podsjećanje svima onima koji tvrde da je bilo nemoguće živjeti zajedno, da se oružjem razdvojimo, a da ima sreće i pameti, i ljubavi naravno, u sred Rogatice da se digne spomenik ovoj dvojici ljudi, bila bi to najbolja poruka svima nama “kojima valja preko rijeke”. Pa makar ne znali igrati preferans.

Šele