AVDAGA

Bilo ih je više u Rogatici, Avdaga Dajdžic predratni trgovac, a kasnije staklorezac, Avdaga Krlo, pekar i trgovac, Avdaga Lihić, Avdibeg Agić, činovnik. . . ali je među njima najpoznatiji Avdaga (kome to i nije ime, nego nadimak), Mustafa Avdičević. Zasluge njegove da bude uvršten u svojevrstan dnevnik rogatičkih ljudi i događaja su – jednostavne. Poznat je, popularan, kako među djecom, tako i među odraslim, kako nekad, tako i danas – a to traje, evo, već cijelih četrdeset i više godina.

Sin mesara Izeta Avdičevića (porijeklom iz Pljevalja) i rogatičke hanume Bisere iz ugledne porodice Kazića, naš Mustafa se profilirao, ni po babu, a ni po materi, odlučio je biti zabavljač, usput završivši automehaničarski zanat. Da je imao više želje, malo više skorojevićkog “šlifa”, a Boga mi i instruktora i medijatora, Nele Karajlić bi za njega bio nula. . . jednostavno, čovjek je u sekundi znao snimiti svakog, njegov karakterističan hod, gestikulacije, manire. Super Nadrealista, kad su poznati nadrealisti “čeprkali po lugu”. Ali kako to obično biva on se zadovoljio da nasmijava svoju čaršiju, da je uveseljava i svojim sugrađanima život, bar na trenutak, učini lakšim. Kako nekad tako i danas. A iznad svega imao je glasovne mogućnosti da bude operski pjevač, da bude sevdalija, roker, zabavnjak, samo da ga je pamćenje malo bolje služilo, on je znao prve dvije-tri strofe, melodiju je znao perfektno, a ostalo je išlo, ono, la, la, la. . . Taj njegov dar malo “vuce” na nenu Kazićku, a bogami i na dajdžu Mustafu.

Avdaga je mogao biti glumac, imitator, cirkusant, iluzionista, jedino nije mogao biti ono za šta se školovao – automehaničar. Motore je ganjao ko niko, iako bez vozačke dozvole, brkove je gladio na osebujan način da bi mu i Klark Gebl pozavidio, bio je sve u čaršiji koja je prepoznavala istinske građane, i “obični šarlatan” u očima skorojevića, partijskih poslušnika, a danas novokomponovane kvazi elite.

I da zaključim, malo je takvih ljudi koji su radost činili hiljadama svojih sugrađana a da zato nisu tražili ni dinar naknade. Sva nagrada za njegov trud bila je radost, osmjeh nekog dječaka ili djevojčice, nekog “ukokanog” alkosa, koji se blago osmjehivao na njegove nestašluke zaboravljajući zbog čega je tog dana pio.

Šele