MUFID, a može i MEMIJA

U jeku socijalističke izgradnje, u Rogatici se počeo dešavati TPR. Izgradnja hale je željno isčekivana a kada su se obrisi počeli pomaljati, ljudi su se haman u čudu čudili jer takve građevine Rogatica do tada nije vidjela. A i radovali su se (sa pravom) da će ta fabrika donijeti razvoj (kao što i jeste).

U jeku socijalističkog informisanja, dnevnik je bio udarno oruđe a bogami i oružje. Prvo vijesti o Titi, pa partiji, malo o (nesrećama u) svijetu, nesvrstani, radne pobjede radnog naroda i poštene inteligencije, a tako i rekordni prinosi seljaka. Obavezni su bili prilozi i ”iz unutrašnjosti”, te sport i na kraju vremenska prognoza.

Popodne je, porodica sjedi na meraji ispod kuće. Babo doš’o s posla i ručak bio, napolju, jelo se rukama. Poslije ručka stari nastavio sa bokalićem mehke šljive, a mi djeca se rastrkala okolo.

Kad eto ti jednog krupnog Nepoznatog, pravo uz brijeg prema našoj kući. Ko je sad, svi se pitaju. Ali Nepoznati stade na pola puta, okrenu se prema dolje, prema TPR-u i izvadi nešto iz torbe. KAMERA – prepoznadosmo mi kad uze na rame i poče snimati.

Stari (a i mi) sve to gleda, nije mu sve po kontu, i zavika : ”Hej Ti, šta to radiš!”
Proš’o je on 3 godine vojske odmah nakon II svjetskog rata, bio je svjedokom kada su informbiroovci nestajali netragom preko noći i bio je izložen (kao i ostali uostalom) snažnoj propagandi o vanjskom i unutrašnjem neprijatelju.

Visoki Nepoznati nije ni obratio pažnju na babu, nego je nastavio da šara kamerom po poluizgrađenoj zgradi TPR-a. A babi i ne trebade puno, hem zbog naravi hem zbog šljive hem zbog toga što je uljez tu, na njegovoj zemlji, i to brez pitanja. Skoči babo, pravo dolje prema krupnom Nepoznatom, da vidi ko je i šta to on radi. Poče da ga ispituje ko je i šta je, te mu poče tražiti i legitimaciju pošto je ovaj i dalje odbijao da objasni o čemu se radi. Pošto ni legitimaciju ne pokaza, babo mu naredi da se odmah udalji/napusti/gubi/kako hoćete sa zemlje.
“Šta je tebi Božji čoeče?”, doprije do nas glas Nepoznatog i to je zadnje bilo prije nego što se okrenuo i razgulio natrag niz brijeg.

Očera babo Mufida Memiju, bez uspjeha da sazna ko je to. Ostatak popodneva, večeri i šljive je protekao u prepričavanju šta se upravo dogodilo. Riječi kao neprijatelj, snimanje, bombe, miniranje, špijuniranje, emigracija su bile dominantne u rječniku.

Sutradan, ranom zorom babo je otišao u Opštinu na svoj socijalistički posao (od kojeg smo uglavnom i živjeli), mi djeca smo se spremali za školu, a dva Stranca su se uspinjala uz naš brijeg. Onaj isti Nepoznati od juče i još jedan bucmasti sa njim (kasnije sam pomislio da bi to mogao biti Slavko Budihna). Ovaj put se popeše pravo do kuće i (opet) počeše snimati. Babe nema, a mi ne smijemo da priđemo ni njima, a pogotovo njihovoj kameri, tada revolucionarnoj svjeckoj spravi.

Valjda Mufidu i Slavki šef urednik naložio da se spremi prilog o radnoj pobjedi u Rogatici – samo sumnjam da su očekivali ”teškoće” pri izvršavanju zadatka.

Ah ti Rogatičani.

Bunar