Tako se zove stražnji dio knjige kojim se uvezuju stranice za korice. Izraz koriste knjigovesci, a hrbat je i dio konjske opreme. Međutim ovdje je riječ o HRBATU, Hasanu. Hrbati su iz Kovanja, a ovaj Hasan je slabo, ili nikako poznat mlađim generacijama.
Naime, odmah po oslobođenju, u Rogatici je u sali zadružnog doma (danas kino) organizovano suđenje optuženim za ratni zločin i učešće u neprijateljskoj vojsci u proteklom ratu. Suđenje je bilo javno, a među optuženima se našao i Hasan Hrbat. Optužnica ga je teretila za učešće u ustaškoj vojsci, te za silovanje i maltretiranje srpskog stanovništva, za šta su bila izvedena i dva svjedoka – jedna osamdesetogodišnja baba i jedan omladinac. Baba je teretila Hrbata da ju je u toku rata silovao, na šta je ovaj iznio svoju odbranu, da on priznaje da je bio u ustaškoj vojsci, da je svako negdje bio gdje mu se činilo da će najbolje zaštititi sebe i porodicu, da je imao čin, da ga je vojnički časno nosio i da nije činio nikakav zločin, a naročito nad civilima, da je bio naočit, dotjeran i situiran, da je mogao imati ženu kakvu je htio, a da tad: “ja, Hasan Hrbat, od ovu krezavu babu ne bih ni govnenu nogu obrisao”.
Drugi svjedok, mladić (kasnije i predsjednik opštine) ga je teretio da ga je (H)asan jednom prilikom istukao, na šta se ovaj branio da je tačno da je on bio zadužen da razoružava civile, pa i da ih je tukao, ako su mu lagali, “A, koga bih namlati, vjerovatno me pozadugo pamtio, kao i ovaj junoša”.
Ovo je samo crtica iz ogromnog dosijea lažnih optužbi (uglavnom protiv Bošnjaka), o revolucionarnom sudovanju. Hasan je za svoju “odbranu” izazvao salve oduševljenja prisutne publike i “u ime naroda” dobio dvadeset godina robije, koju je izdržao do posljednjeg dana i zdrav i cio vratio se 1968. godine svojoj porodici. Ovu crticu zapamtio sam iz kazivanja tada prisutnih suđenju koji su me uvjeravali da sud nije našao niti jednu inkriminirajuću tačku za koju bi ga toliko osudio.
Stoga i bilježimo ovu priču. O čovjeku i situaciji u kojoj se našao, shvatajući je u temelju, ali ne gazeći svoje ljudsko dostojanstvo po svaku cijenu.
Šele
