Rođak

Dok pisah o Jupiju, sjetih se još jednog našeg Rogatičanina koji je slično kao i Jupi krio da pije. Nalbantić Muhamed, koga svi zvasmo Rođak, jer je sve one koje je poštovao zvao rođak, a kad je bio pod dozom onda svakog onog kom se obraćao. Još u starom hotelu i onim starijim kafanama se dešavalo ovo o čemu ću pisati, jer već poslije kada je počeo sa radom novi hotel, nas Rođak bacio je piće sa već dobro oštećenim zdravljem, zbog čega skoro nikako nije mogao spavati.

Za razliku od Jupija, Rođak je naručivao kafu. Kako su prethodnom konobari po dogovoru umjesto ovog tada popularnog soka sipali piće, tako su i Rođaku umjesto 1dl. vode koja se služila uz kafu sipali šljivu proizvedenu u hotelu. Konobar je bio nagrađen za svako posluživanje naplacivanjem kafe za sebe, s tim da kafu za Rođaka i nije morao peci, već je mogla biti samo nasuta voda na telvu od neke popijene kafe, od strane nekog drugog gosta, jer njemu je trebala samo “voda”.

Tako su od svakog posluživanja za svoj ćar imali dvije kafe da naplate. Nije ovo sve što su imali, jer onaj konobar koji ga je služio imao je i zadatak da osmatra ide li Rođakov otac prema hotelu. Otac ga je često tražio kada je Rođak podobro kasnio sa posla, a bio je veliki protivnik pića, i tačno je znao šta se sa Rođakom dešava i u kakvom će stanju doći kuci.

Meša Čaušević bio je najomiljeniji Rođakov konobar i u njega je najviše imao povjerenja, pa je tako i bio pretezno onaj koji ga služi. A kad bi mu Meša rekao da njegov otac dolazi, Rođak bi stao pored jednog od velikih potpornih stubova koji su bili u sali hotela. Dok bi starac obilazio po sali, Rođak se vrtio oko stuba koji ga je zaklanjao od njegovog pogleda, te bi ovaj odlazio s nevjericom, jer hotel bi zadnji u nizu od mjesta gdje ga je mogao naći.

Isto kao sa Jupijem tako i sa Rođakom radih u istoj firmi. Kako već rekoh da zbog narušenog zdravlja i živaca nije mogao spavati, Rođak je najviše volio raditi treću smjenu. Svake sedmice svi u trećoj smjeni su se smjenjivali, samo Rođak nikada. Znam da mnogi ne znaju da je i Rođak volio ćorotluke. Jeste itekako, pa smo tako dok smo zajedno bili u trećoj često smišljali šta da uradimo. Baja (Šahinpašić) i ja najviše smo uživali kada nam Rođak dadne jednu svoju tabletu, koju mu doktori propišu kako bi zaspao. Ja kad zveknem dvije mogu dva-tri sahata odspavati pričao nam je Rođak o svom problemu. E tu jednu od one dvije koje on popije i koja je bila u prečniku svega 4-5 mm, ja i Baja smo lomili na onoliko dijelova, koliko smo za druge ispekli kafa. Ovaj je napitak svima koji su radili u trećoj godio i rado su ga pili. Nedugo poslije ispijene kafe svi bi oni negdje nestali. Znajući da je hapa svoje učinila mi bi tada krenuli u potragu i ne bi vjerovali gdje sve smo ih nalazili.

Tako je jedne prilike Bunjaša, Baja našao na kolicima i onako uspavanog vozao po halama proizvodnje, a da ovaj ništa nije osjetio. Kako mu je dodijalo ovo vozanje, koje je trajalo haman dva sahata, a da se Bunjaš nije probudio, izvukao ga je vani. Ostavio ga je na kolicima i kiši koja je žestoko padala. Nakon nekih po sahata sav do gole kože, mokar, u halu je ušao Bunjaš, pokušavajući se prisjetiti gdje i kad je legao.

Drugom prilikom radeći za mašinama osjetili smo miris paljevine. Vodeći se tragom mirisa na otvoru peći koja je služila za zagrijavanje metala, koji je trebalo okaliti našli smo Bugara (Brankovića). Njegova je bluza radnog odijela, već bila sva pocrnjela i zadimljena i samo što nije planula, a da Bugi to nije ni osjetio. Polili smo bluzu vodom, ugasili peć koju je Bugi upalio da ga grije, otišli i nastavili raditi. Negdje pred zoru pomolio se Bugar noseći u ruci bluzu u koju je sa čuđenjem gledao ne shvatajući šta se desilo.

Ova druga priča više je obradovala Rođaka, koji se sav tres’o od smijeha, dok je pratio Bugara. I ja sam jedne prilike osjetio sam dejstvo njegove hape, a Sirovi te noći bi na velikom belaju, jer nikako nije mogao da me nađe, a niko od mojih ahbaba nije mogao da mu kaže, jer ni oni nisu znali. Tu noć proveo sam na travnjaku (gdje se poslije izgradila III-a hala) u šatoru napravljenom od velike kartonske kutije u kom je bila upakovana rola papira za pliširku, koju sam ukr’o od Hule.
“Ne bi him dao, da sam znao da će tebi staviti” pravdao mi se Rođak, na kog se ne bih naljutio i da jes’.

Preselio je i on, kao i Jupi u Sarajevu polije ovog zadnjeg rata i sada leži u mezarju gore na Budakovićima, gdje ga ispratiše njegove nove i stare komšije.

Zele