Soma

Dobijemo ja i Opa putne naloge da idemo u Beograd obaviti nekakva posla oko finansija, a i da prisustvujemo izvlacenju parova za Prvu motorijadu Jugslavije (igre radnika industrije motora i vozila).

Trpajuci torbe u njogov “spacek” naidje Ahmedaga Nalbantic:

“Merhaba, Beze”

“Merhaba i vama. Dokle vi momci?”

“U Beograd bijeli da guzica malo vidi svijeta.”.

“A masala” – veli Ahmedaga – “”A biste li, tako Vam boga, ponijeli malo pite mom Bakiru, skuhace Behka casom, a i Vama malo za puta bi preostalo. Bakir mi je u Beogradu, studira, ali mi se odavno ne javlja, pa eto, ako bi mogli, obidjite ga…”

“Moze, Beze, moze, hrsuz jedan kako ga nije stid. A otkad nije dolazio?”.

“Ima vise od tri mjeseca.”.

“Ejdovale, Ahmedaga, i ne brini.”


Krehne Opa onu “dijanicu”, ona se malo zakaslja ali upali i krenusmo. Bila je zima, a i u “Dijani”ko ispod satora, a januar. Picili mi picili,ali sporo i ufati nas mrkla noc negdje oko Rume, gdje u nekakvom motelu zatrazismo konaka. Ne znam kako se motel zvao, ali i da mu je ime “Strava i uzas” ne bi se puno pogrijesilo. Sidjemo mi u restoran, a sala puna kamiondzija, kurvi, pijanica, trazimo nesto za jesti, a jedna “barska dama” izvadi pogolemu sisu:”A hocete li mozda mlijeka”?


Poranimo mi iz te rupe, Beograd je jos podaleko, zdijemo onim ko bajagi Auto-putom, kad kvrc…samo se ispred nas zabijelje i sofersajbna se sasu u hiljadu komada. Djes sad. Prevrnemo kapute naopako, majicama zamotamo glave i vozi dalje. Nekako dopeljamo do Beograda, Opa pozna neki servis, aman ljudi, pomagajte, a oni ne moze odmah, moramo naruciti, ima puno posla. Izvadimo mi flasu rakije:”Moze Srbine, kako ne moze.” Sklepase to oni na brzinu i pravac na posao. Oko podne zavrsismo sve obaveze i hajd u Studentski grad trazit Bakira. Nadjemo ga u nekoj ogromnoj citaonici, petsest zenskih, bajagi zajednicki spremaju ispit. Batali to, hajmo na rucak, vidi kakav si pohrdjo. A i red je studentariju nahraniti i sa nesto para darivati. Strpamo mi njega u auto, veli Soma dje cemo, a mi njemu velimo idemo na grah sa dvije kobasice. Soma gladan i suti. Prodjosmo mi Novi Beograd, prodjosmo Surcin, Soma se uzvrtio, nemojte ljudi dje daleko imam sutra, poslije podne, vazan ispit.” Ako nisi naucio do sad neces, vala, ni odsad”. Prodjosmo mi i Sabac, eto Zvronika, a Soma zapomaga:”Jerbo vas grah(neuzubilahi) imam ispit.”

Mi sutimo i idemo dalje. Noc poodmakla kad stigosmo u Olovo. Svratimo u Motel, a pjeva Skegrina Cica “Bolujem ja bolujes ti”. Soma ljut, narucimo cevapcice i pravac Rogatica. “Pa vi niste normalni” pisti Soma ali mi picimo. Negdje oko cetiri sata, zorom, stigosmo u Rogaticu i pravac Gracanica. U Bega gori svjetlo, pozvonimo. “Beze, evo doso Bakir, pozelio babu i majku. “Usput mu velimo da ima autobus za Zvornik za sat i po, pa neka pozuri. Somi se skupila ona njegova kopilica na cehri, al ne moze nista reci. Mislice roditelji da se nesto naljutio.

Prosla tri dana, zove Bakir, jebe sve po spisku, napatio se, svunoc nije spavo. “A jesil polozio?”. “Jesam”. “Vidis sta znaci hairli sin. Da si osto s onim rospijama ko zna da li bi i izlazio na ispit”.

Ova pricica je umjesto memernta za svu divnu raju koju nam dusmani otese.

Sele

soma text

Be the first to comment

Leave a Reply