Osamdesete su svi bili sportisti

Nas danasnji sagovornik je proveo cijelu igracku karijeru u KK Mladost Rogatica i bio je jedan od glavnih oslonaca ekipe cijelo jedno desetljece. Sejo Kustura je dijete Podhrida ili kako on to rece najvaznije rogaticke mahale za sport. Oprosticemo mu na tom skromnom komentaru o Podhridu, jer se prisjetio velikog broja interesantnih stvari vezanih za kosarku u Rogatici. Najveca mana mu je to sto navija za Zelju, ali i to je za ljude.

Prvi koraci u Adinom dvoristu 

Kako i kada si poceo igrati kosarku?

Moji prvi kosarkaski koraci su bili u dvoristu kod Adnana Mrgude. Na igralistu nismo smjeli igrati, osim ako nam to starija raja ne dozvoli, pa smo tako cesce igrali kod Ade u to vrijeme. Bio sam tada mozda cetvrti razred osnovne skole. U to vrijeme Ado je za nas bio kosarkaski znalac. Znao je sve te neke osnovne stvari kao sto su dvokorak, blok, koraci, kretanja i tako dalje. Ponajvise smo igrali americkog ajnca i obicnog ajnca. Dido, Hazo, Tomo, Ado i jos neka druga raja, ukljucujuci i mene, stalno smo igrali kod Ade. U petom razredu sam sutao jako dobro, tako da me je tesko ko mogao ajnca pobjediti. Onda bi Ado i ja igrali protiv Haze i Dide. Hazo i Dido bi protiv Ade igrali u pare, a mene bi ovamo potkupljivali da namjerno promasim, a oni ce mi poslije kupiti sladoded.

A kako je bilo u skoli?

Pa u skoli je kosarka bila potencirana mnogo vise nego fudbal. A imali smo i sjajnog nastavnika Munira Jesenkovica Cesona. Moj razred je uvijek bio najbolji u nasoj generaciji, ali nismo se mogli nositi sa starijom rajom. Recimo, Kerimova i Fatkova raja je bila godinu starija i mnogo veca od nas. Bila je ogromna razlika i u klasi tada izmedju njih i nas. Oni su igrali dobru kosarku za to vrijeme, steta sto nisu nastavili dalje.

Da li je neko iz te tvoje generacije, osim tebe, kasnije nastavio igrati kosarku?

Iz mog razreda sam samo ja nastavio igrati, a iz moje generacije je nastavio i Seli, moj komsija i kasnije dugogodisnji suigrac. U nasoj generaciji je ponajbolji bio Senad Dzaferovic, koji je kasnije otisao u srednju skolu u Sarajevu i tamo trenirao u Bosni. Bio je dobar igrac i veliki potencijal, ali ne znam sta se dogodilo i zasto je prekinuo.

U prvom timu sa 16 godina

Kada si poceo trenirati u KK Mladost?

Poceo sam sa 16 godina, 1977 godine. Omer Muftic je osnovao klub nekoliko godina prije, za koji su u samim pocecima igrali Ismet Setic Doktor, Smajo Hurem, Frganja, Sejo Golic, Fica Oprasic, Amir Busatlija i drugi.

Ko je bio trener kada si ti poceo?

Pa kada sam ja poceo igrati trener je bio Amir Krajina Ranja. Sa njim je Mladost postala respektabilna ekipa. Bili smo u ligi sarajevske regije, zajedno sa Kosevom, Vracama i drugim lokalnim ekipama. Ranja je bio sjajan trener. Sest glavnih igraca u to vrijeme su bili Midho, Tomo, Sizi, rahm. Cola, Pava i Sejo Golic. A na klupi smo bili Seli, rahm. Sadik Koro, Suljo Dzaferovic, Kiza Feriz i ja.

Jesi li odmah usao u rotaciju?

Ma ja sam ulazio sa klupe, jer sam bio tri-cetiri godine mladji od ostalih. A na mojoj poziciji je igrao i Sizi, koji je bio sjajan kosarkas, a inace i kompletan sportista. Jer je igrao i rukomet i tenis, a mogao je i odbojku da je htio. Ja sam imao svoju minutazu, koju sam poprilicno dobro koristio. U pocetku su to bile samo 2-3 minute, a kasnije se minutaza povecavala.

Kakvi su bili rezultati u to vrijeme?

Konstantno smo napredovali. Kada je Ranja je otisao, 1978 ja mislim, dosao je Radivoje Coric Vojla, najbolji igrac Gorazda svih vremena, i odveo nas u Republicku ligu. A nakon Vojle, ekipu je preuzeo ZlatkoVerunica Kina, sa kojim je Mladost dosla nadomak Prve B lige. Izgubili smo u Bihacu, od tamosnjeg ligasa Zeljeznicara, i tako je propala sansa za plasman u veci rang. Tada nisam igrao, jer sam otisao u vojsku.

Osam poena Bosiocicu, nijedan Varajicu

Odlazak u vojsku na kratko je zaustavio tvoju karijeru?

Pa prije nego sto sam otisao u vojsku igrali smo finale Kupa BiH u Skenderiji protiv aktuelnog sampiona Evrope KK Bosna. Poceli smo jako dobro i vodili nakon nekog vremena. Sudije su pocele suditi po cudnom kriteriju, a onda im je Bosa rekao da im ne treba sudijska pomoc. Ja sam u tom pocetku zabio osam poena, dok me je cuvao Bosiocic. A onda me je preuzeo Varajic i do kraja utakmice vise nisam zabio ni poen.

Nakon te tekme u vojsku su otisli Mirza Delibasic, Safet Susic, Seli, rahm. Sadik Koro i ja. To mi je ujedno i najdraza utakmica.

Kakvo je bilo stanje kada si se vratio iz vojske?

Iz vojske sam dosao 1981 godine, a i tada je trener bio Kina. On je bio sjajan trener, ali je tada vec pocela da se osipa standardna ekipa. Midho i Tomo su vec bili otisli u Zvornik i Cacak, pa smo tada ostali da igramo Sejo Golic, Pava, Kiza, Cola, Sizi, Seli, Suljo, ja….

Falili su nam centri, tako da smo u pocetku izgubili nekoliko vezanih utakmica. Od Borca iz Capljine u Stocu, onda kuci od Lokomotive….

Kina ja na polusezoni napustio ekipu, a Sizi, Golic i Pava su prestali sa aktivnim igranjem kosarke. Tako da smo drugi dio polusezone jedva uspjeli da nekako skupimo igrace i zavrsimo tu sezonu.

Dakle to je bila jos jedna smjena generacija?

Pa tako nekako. Nakon sto je Kina napustio Mladost, u Rogaticu je dosao Rodjeni Krvavac i bio je trener i igrac.

Kakav je on bio igrac?

Rodjeni je bio igracina. Bio je izuzetno prgav i svaku tekmu se znao pomarisati sa nekim.

Tomo se tad vratio iz Cacka i pojacao nas, tako da smo odigrali solidnu sezonu. Mogli smo se plasirati nazad u republicku ligu, ali nije bilo para.

Rodjeni je tako ostao samo godinu dana u Mladosti, da bi se kasnije vratio u Sarajevo i zavrsio karijeru.

Osamdesete su svi bili sportisti

Koja je po tebi bila najbolja godina kluba?

Pa najbolja je bila ta godina kad smo igrali protiv Bosne u finalu kupa BiH, a trener nam je bio Zlatko Verunica Kina. Ekipa je dosla nadomak prve B lige, ali je porazom u Bihacu, protiv tamosnjeg Zeljeznicara, propala sansa za ulazak u veci rang. A ja sam eto zbog vojnog roka, propustio tu vaznu utakmicu.

Kakav je bio sportski zivot?

Ma slabo je ko zivio sportski. Desavalo nam se recimo da odemo na gostovanje, i onda na povratku Sisko vozi minibus i zastane negdje. Odmah se izvadi konjak, piva, meza, meso i pocne pjesma. Do Rogatice bi svi bili veseli i treneri i igraci. Samo mladji igraci nisu smjeli prici, oni bi obicno sjedili u zadnjem dijelu.

Medjutim, sjecam se kada je Kina bio trener, te 80-te, da smo svi morali biti sportisti. Imali smo neke premije, a ako bi on vidio nekoga da pije, onda bi mu odbijao novac od premije. Osamdesete su svi bili sportisti. Jer za njegovo vrijeme se moralo trenirati i zivjeti sportski, mene je on trenirao samo pola godine zbog vojske.

Kada si zavrsio karijeru?

Nisam ja nikad prestao, ja sam igrao do rata. Ali ja nisam trenirao zadnje dvije ili tri godine, a cijelo to vrijeme sam bio registrovan. Sjecam se jednom protiv Cajnica, ja dosao da gledam utakmicu. Onako umoran sa puta, nikakav. Trebalo nam je da pobjedimo tu utakmicu, tako da sam se ja skinuo i igrao u drugom poluvremenu.

Gubili smo u pocetku, ali smo na kraju uspjeli preokrenuti rezultat.

Midho najbolji, Golic rjesavao utakmice

Ko je preuzimao odgovornost u zadnjim sekundama utakmice? 

Sejo Golic je uzimao loptu, ali je rijetko sutao, uvijek bi asistirao nekome. Siziju i Pavi najcesce. Inace, ja sam sa njim imao jako dobru saradnju. Trebalo je samo da ga pratis i cekas loptu, a onda pogadjas otvoren sut. Uvijek je dobro dijelio lopte.

Ko je bio najbolji kosarkas u Rogatici?

Midho je bio najbolji rogaticki kosarkas. On je mozda bio i najzasluzniji za uspjeh rogaticke kosarke krajem sedamdesetih i pocetkom osamdesetih. Imao je fenomenalan odraz iz mjesta. A kada on krene na dvokorak, bio je ko lokomotiva. Protivnicki igraci su se sami sklanjali ispred njega.

U Gorazdu sam igrao najbolje 

Najgore gostovanje?

Najgore je bilo igrati u Zepcu, jer su tamo uvijek lokalne kabadahije pravile frku, galamu. Ni Sokolac nije bio puno bolji. Ali mi smo u to vrijeme imali jaku ekipu, pa smo i u takvoj atmosferi glatko pobjedjivali.

Gdje si najvise volio igrati?

U Gorazdu. Protiv njih sam uvijek igrao najbolje. Imali su novu salu, a i izvan terena smo sa njima bili raja. Bila je to jedna fina ekipa, s kojom smo se uvijek fino druzili.
Mada se znalo zakuhati na terenu, to opet nikad nije mijenjalo nase prijateljske odnose. Redovno smo ih pobjedjivali.

Da li je bilo puno povreda u to vrijeme? 

Nije to bilo tako cesto. Nismo igrali tako brzu kosarku, sve je bilo usporeno. Igrali smo uglavnom zonu. Samo bekovi su igrali brzo. Bilo je malo povreda. Izvrtanja nogu je bilo cesto, ali to nije neka teska povreda. Igralo se tada na asfaltu, tereni su bili grbavi. Mi smo imali u Rogatici kriv teren, na kojem su poslije kise ostajale lokve. Igrali smo i po kisi, dok sudija ne kaze dosta. Tek se sad osjeti igranje u takvim uslovima na asfaltu i betonu, mene sad bole koljena, ledja….

Pricali smo jos dugo o sportu i Rogatici. A Sejo, uprkos bolovima koje osjeca zbog igranja na asfaltu i betonu, i danas izgleda kao da bi mogao istrcati na teren. Na nasem forumu se mogu naci i jos neki detalji, koji nisu nasli svoje mjesto u ovoj formi razgovora.

Vrhunske pripreme u Kuparima 

1977 godine smo isli na pripreme u Kupare kod Dubrovnika. S obzirom su u to vrijeme u Sarajevu studirali izmedju ostalih i Sizi, Cola, Golic i jos neki, oni nisu mogli ici na pripreme. Tako da su otisli samo srednjskolci i oni koji nisu bili na studijima. Na te pripreme smo otisli zajedno sa fudbalerima i rukometasima. U kosarkaskoj ekipi su bili Nudo Colic, Seli, Sadik Koro, Pava, Goran Limic, fudbaleri Bajkic i Adil Nalbantic, ja i jos neki drugi.

Rukometasa je krenulo samo sest, a od toga su bila tri golmana, Nasko, Kasim i Aljo Lastika. Aljo je tad tek poceo igrati rukomet i to kao golman. Sjecam se da je sa rukometasima isao i neki Kanostrovac atleticar, koji je strasno nervirao Kasima Velica.

Za razliku od nas i od rukometasa, fudbaleri su dosli u najjacem sastavu. Bila je to Seperkina generacija, koja tad bila pojacana nekim Omicem iz Visegrada. Bila je to strasna ekipa, koja je odigrala upravo na tim pripremama nekoliko utakmica sa Glasincem. I sve utakmice su zavrsene tjesnim rezultatom, a i Mladost je pobjedjivala.

Glasinac je tada bio u rangu iznad Mladosti, a izmedju ostalih za njih su igrali i braca Vrabac i kasniji golman Sarajeva Djurkovic.

Sve u svemu imali smo fenomenalne uslove za rad, a na raspolaganju smo imali i bazen u terminu nakon treninga vaterpolo ekipe GOSK-a.

Izgubili od Michigana, a pobjedili Washburn Topeku 

U Rogatici su igrale i dvije univerzitetske ekipe iz Amerike. Prvo je dolazila ekipa University of Michigan, u kojoj su nas razvalili, ja nisam igrao tu utakmicu.
A kasnije smo igrali sa univerzitetom Washburn iz Topeke i pobijedili smo tu utakmicu, a ja sam imao srecu da igram.

Osamdesetih godina Varajic je dovodio ekipu iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, a igrali smo u sali Osnovne skole.

Kindze je daleko najbolji

Kindze je bio najbolji u svakom pogledu. On mi je ujedno bio i najdrazi igrac. Olimpijski, svjetski i evropski sampion dodje u Rogaticu i normalno se ponasa. Pa veliki broj djece je u Rogatici dobilo ime upravo po njemu.

Kasim je bio uvijek sa nama

Rahm. Kasim Lihic je bio u klubu od prvog do zadnjeg dana. Stvarno neznam koja mu je bila funkcija tokom svih tih godina, ali on se brinuo za sve. Uvijek je bio sa nama. Pored njega u klubu su bili i Ismet Ica Zukanovic, braca Ikonic, Cerovic, rahm. Ibrica Hasecic i drugi.

Kada je otisao u penziju rahm. Bekir Behlulovic, onda je i on dosao u upravu. Rahm. Beca je bio izuzetno popularan medju rajom, svi smo ga voljeli.

Ica je bio zapisnicar na svim utakmicama, a Sele je bio oficijelni spiker.

Ado i Rusmo pravili show na poluvremenu

U poluvremenu nasih utakmica, Ado Mrguda i Rusmo Muftic bi se takmicili u pucanju trica. Ado je obicno pucao sa centra, a Rusmo malo dalje od linije za tri poena.
Nekada je to bilo zanimljivije i od same utakmice. Raja bi navijala, a Ado i Rusmo bi sutali, pa se malo ljutili, zagrijavali, pripremali…
Bila su to lijepa vremena

Podhrid – sportska akademija 

Podhrid ti je najvaznija mahala za sport u Rogatici.
Dali smo sjajne fudbalere Himzu Hodzica, Salema Tantulu Gagulu, Cesona Jesenkovica, Seju Jesenkovica, Seperku i mnoge druge. U rukometu su bili Sajka, Toska, Paja, u kosarci Seli i ja, Suad Djezo je bio sjajan atleticar, ma ne mogu sve nabrojati, izostavicu nekoga. Pa i rahmetli Kemo Suljagic sa Podhrida je bio predsjednik KK Mladost, smrt ga je i zatekla na toj poziciji.

Cika je bio vodja navijaca

Svaka utakmica je bila krcata navijacima, bilo u Sali u skoli ili na igralistu. Osim kada je Kerim poceo da naplacuje ulaznice, onda niko nije mogao uci bez ulaznice. Pa bi onda raja koja udje i plati kartu, prozivala one sto ostanu vani, da plate kartu i udju.
U to vrijeme bila je ekipa navijaca, predvodjena sa Cikom (Mustafa Krluc), koja je donosila i bubnjeve. Ta raja se okupljala oko rokerskog kluba Sosana. Cika je bio glavna maskota kosarke, sa crnim sesirom i lubenicom. Poslije jedne pobjede nad Borcem iz Capljine razbio je lubenicu na centru.

Divac nije imao pojma 

Na MOSI igrama smo redovno ulazili u finalnu grupu, ali nikada nismo osvojili medalju. Konkurencija na kosarkaskom turniru je bila izuzetno jaka. Sjecam se kad je Divac igrao za Prijepolje, nije imao pojma. Pobijedili smo ih sa 40 razlike.

Za Pljevlja je tada igrao Zarko Paspalj, u Bijelom Polju si bili braca Ivanovic. Dusko Ivanovic je kasnije bio kapiten Jugoplastike.

Bosna u kosarci, Zeljo u fudbalu 

Za koga si navijao u kosarci i fudbalu? 

U kosarci sam navijao za Bosnu, a u fudbalu za Zelju.

Zasto Zeljo? 

Pa znas onu pricu, imala majka dva sina, jedan bio pametan, a drugi navijao za Sarajevo.