Svetlana, Svetlana, što se praviš svetica…”

U Mostaru sam zadnji put bio prije nekih šest-sedam godina, popeo se na plus četrdeset na “Stari” most i stao pored Hame koji je spremao skok u hladnu Neretvu.Vruće mi i pitam Haminog “asistenta” zašto Hamo ne skače: “Jarane, fali još pet maraka”. Dam deset! Asistent poli Hamu hladnom vodom, on se malo izmasira i strmoglavi u Neretvu. Vidim sad je to posao, a nekad se skakalo i za dvije-tri cigare, ili džaba, eto, tek onako da se upotpuni turistička ponuda ili, bolje, pokaže mostarski duh.

Davno ranije upoznah nekog Omera, rođenog Mostarca, kako oni vole reći, u Beogradu, na Skadarliji. On je nekad bio “sudija”, uvijek je stajao na mostu kad su dječurlija skakala, on ih prvo pogleda, pa ako osjeti imalo straha otjera ih kući, a veli, svi bi oni skočili samo da se pokažu pravim Mostarcima. A mnogo godina ranije, tačnije osmog marta 1992., bio sam s Bogumilom u Mostaru kad su fijukali “galebovi” i “jastrebovi”, napravljeni u obližnjem “Sokolu”, a sada u neprijateljskoj misiji, po Rondou šetaju neki bradati vojnici zakrvavljenih očiju i samo što čekaju mig da ko gladni kerovi krenu u opštu pljačku i pustošenje. Mostarci se nekako, ponašaju normalno, vele, nije valjda, pa mi smo Jugoslavija u malom…

Domaćin naš, Vide, malo Hrvat malo Srbin, malo Bošnjak veli nam da bi najbolje bilo da se svi vrate svojim kućama misleći na “uljeze” crnogorske i srpske rezerviste. Osjećam strah, a nad Mostarom više nema mostarskih kiša, niti Pere Zupca da Svetlani govori Rilkeove stihove. Nit je Neretva ždrebica, tiha, zavukla se u stijenje i ko da sluti. Odemo u neki restoran na Radobolji, pijemo lozu ko smukovi i ne primjećujući da mezimo žablje batake.

Zanoćimo u “Ruži”, silna loza nas nije umirila, vidimo neke UN cinovnike u bijelim odijelima kako se šetkaju gore dole, zveckaju ključevima od soba, osjećaju se ko da su došli na Divlji zapad…
A sutradan u Vidovom predstavnistvu splitske “Dalme” pijemo neku oficijelnu kafu, a kroz prozor vidimo kolone vojnih JNA kamiona kako polaze iz Sjevernog logora…u jednom prepoznam našeg Zambatu, pojma nemam odkud on sa činovima, tri-četiri crvene, iskoči, zapovijedi stoj, pozdravismo se i on ode, služba je služba, a već se čuju detonacije, avioni probijaju zvučni zid, lebdi iznad prvog mostarskog behara neka nelagoda, Cigani iz južnijih dijelova, kontra Rodoča, pakuju svoj sirotinjski prtljag.

Godine su prošle i “Veleža” nema pod Bijelim brijegom, Stari most se doima ko nišan istinskom Starom, nema liskaluka, nema šereta u gradu u kome je na isti dan kada je srušen berlinski zid, četiri godine kasnije, srušen Stari most – devetog oktobra.

I na kraju da spomenem mog vrlog prijatelja Arifa Tikvešu, šumarskog inžinjera, direktora u “Sokolu” penzionera na Cimu, uzgajivača ljekobilja i pčelara, mirnog penzionera, dugo sam raspitivao i na kraju saznao, skončao od dušmanske ruke, a spominjani Vide obnovio je porušenu kucu na Buni u kojoj ćumura svoje staračke dane očajan što ne može ni na lijevu,ni na desnu stranu Neretve, jer on je danas n i k o.

Sele

mostar

Be the first to comment

Leave a Reply