Kazu da se svega covjek moze “rjesiti, kotarisati”, promjeniti, osim nadimka. On te prati citav zivot. Ime se moze promjeniti, i prezime, ponesto se moze povecati, ili smanjiti, uljepsati, ali nadimak… e to ne moze. Negdje pred kraj osnovne skole, jedan moj nastavnik me prozva i postavi pitanje, na koje i on sam nije znao odgovor. I onda komentar: “E moj hadzija – ovo neznas” Taj kvazi nastavnik je to uradio iz svoje nemoci, frustracije, impotencije…
A nazva me hadzija vjerovatno po prezimenu…
Bio sam jedan od boljih ucenika,ali nadimak osta i ja ga tada smatro negativnim, patio…
Gimnazija “Ognjen Prica” u Sarajevu, prvi dan, prozivka, kad tu i Ranka Cvijetic-Rebic, mozda jedna od najljepsih rogaticanki, bar koje sam ja poznavao. Meni “srce u petama”, nemoj me samo zovnuti Hadzija. I kaze Ranka-Ahmede, ko da je procitala moje strahove. Izadjosmo Ranka i ja poslije tog prvog casa, a u dvoristu nas sacekase Miroslav Karisik-Kisa I Ivanovic Miodrag. Svi smo tada stanovali u domu “Slavisa Vajner Cica” na Bjelavama. Zove me Kisa “da se sve ori”- Hajde Hadzija zakasnicemo na rucak…
Sutra me u skolskoj klupi pita moj drug Andrija Raguz: Izvini, al sto te bogati zovu Hadzija.
Eeeee…, kazem ja …i prihvatim to Hadzija sa dostojanstvom.
Hadzija
