Višegrade grade gdje je moja draga

U Višegradu sam prvi put bio davne 1954. godine. Pošao u školu, bio dobar đak, pa babo i matera vele, hajmo ga povesti do Višegrada. Taj put do Mesića (čuvenom poštom Avde Piljka), pa čekanje garavog ćire, pa pisak lokomotive, paru i čađ nikada neću zaboraviti. Redaju se stanice Dub, Ustiprača, Međeđa…
“Pola u zraku, pola u mraku”, kako je opisao jedan nadahnuti Lala koji, došavši iz vojvođanskih ravnica nije mogao čudom da se načudi ko izgradi takvu prugu između neba, stijena i vode.
Na samom ulasku u Višegrad prolazilo se kroz tunel ispod Bikavca, i onda, lijepa, uređena stanica. Napuštamo ćiru koji dalje hukće prema Dobrunu, uz Šargansku osmicu, do Užica i dalje do Voždovca – Beograda.

Idemo tetki i tetku, Rejhi i Šabanu Kusturici koji imaju kuću na lijevoj obali Drine, u Polju, odmorimo, a babo i majka hitaju u Banju, reumu liječiti, a ja ostajem sa tetkinim Žutim da lovim klijenove, loše, sapače i škobalje.

Kasnije, u već zrelijim godinama, odlazio sam u Višegrad, jal s đačkom jednodnevnom ekskurzijom, jal s rajom mahsuz, gdje smo pili prve rakije i osvitali u staničnoj birtiji. A bila jedna gostiona, blizu mosta, zvala se “Panos” po nekom brdu iz okoline, gdje su bili oni karirani stolnjaci i podovi namazani uljem i gdje se pila rakija iz bokala i mezilo “biber meso”.
Vrijeme je to kad smo čitali “Na Drini ćupriju”, kad smo mislili da je život vezan za višegradsku stazu, da je tako suđeno, kad smo u svakoj Višegradki prepoznavali Lotiku, a u lokalnom pjancu – Salku Ćorkana, i kad smo se udvarali prelijepim Višegradkama citirajući Andrića: “Prije će Velji Lug sići u Nezuke, neg…” i onako pijani u hladne martovske noći šetali ogradom višegradske ćuprije, dok je ispod nas prijetila hladna Drina i šumila opomenom. Ali mladost, ko mladost.

Godinama kasnije dolazili smo u Višegrad svirati im igranke, pa onda, kad bi nam se auto pokvari uz Sjemeć, vrativši se u rikverc, budili Dragana Kojića Pendu, u pola dva, a on nako pospan odgovori: “Da niste moji, iz Rogatice, puškom bih vas otjerao.”

U Višegradu smo često bili i kad bi igraj “Mladost”, svrati kod Mezildžića, pojedi i popij pa na legendarni stadion na Bikavac, ili kad bi igraj nasi košarkaši, jal rukometaši, a najčešće, u zadnje vrijeme kad je napravljena “Vilina Vlas” da pokvasimo nase stražnjice, popijemo koji aperitivčić, pa skončamo na “Ušću” uz riblje, rzavske mezetluke. O Višegradu su spjevane pjesme i pjesme, Uzeir Subašić je bio malo tamo, a malo i vamo – u Rogatici, on je tad bio prvi harmonikaš Podrinja, a da ne pričamo o snahama rogatičkim, Višegradkama, i zetovima rogatičkim, bila su to dva bliska, po svemu, grada, merak, dert, veselje i pjesma.

Nema Višegrada onakvog kakvog sam volio, prije tri godine sjedim i pijem kahvu u bašti kod mosta, nit je Drina zelena, nit mirišu lipe, nit je kahva kahva. Ko da je neko otkinuo kamen s Ćuprije, pa se nagela, ko da je komad Bosne otisno se u bukove Drine, ne čuje se avaz višegradskih dertlija i pjesma i cvrkut ptica, miris zumbula i katmera.

Ako Bosne nema u Višegradu onda je, skoro, nigdje biti neće.

Šele