METERIZI

Tako se, naime, zvala “sprava” za nosenje rucka, ili ti “toplog obroka” kako se danas, malo modernije, kaze.U neka starija vremena nasi ocevi i djedovi, trudbenici, cinovnici, ucitelji, drumski radnici nisu imali obezbjedjeno jelo u vrijeme pauze pa je zato bila zaduzena domacica ili najstarija kcerka da babi na poslu pripremi jelo, a nosio ga je obicno najmladji clan porodice.

Obicno se pripremi kakva vruca corba, dva tri zvrka pite, na gornji raf salata, a na zadnji zahlada (mlacenica ili hosef) sa strane se zadjenu kasika, viljuska i noz, da se djetetu u ruke i…sprint, da babo ne ceka. Znalo se tako desiti, u vrijeme poledica da i djete i rucak odlete u helac pa su nastajale price i anegdote koje su se godinama prepricavale, a poneko, kao Borac Hagara, jer je placuci sto je prosuo babin rucak, na pitanje radoznalih zafrkanata:”A sta je bilo za rucak?”, ljutito odgovorio:”Ma…GraHHH! Ko veli, da je kakvo drugo jelo bilo ne bi mario, ali grah, jos s mesom… Junak ove anegdotice i dan danas nosi nadimak “Hagara”, sto na satrovackom znaci grah.

Klinac(donosilac) je morao pricekati dok babo jede (usput mazni koji komad pite), da meterize vrati kuci. Meterizi su,inace, bili aluminijumski, lagani, a nisu se mogli lako ni slupati kad bi kakav hrsuz tresno na sokaku. S rastom standarda trudbenicima su gradjene menze, restorani drustvene ishrane, pa su tako nasi mili meterizi zavrsili u podrumu (ili su usli u istoriju) ili su sluzili da se cuki u avliji sta metne sto bi ostalo od rucka.