EEEEE

Kad bi se u Rogatici odgovorilo sa “eeee”, stavljalo se do znanja vrlom pitcu nekom da odgovor nije baš tako jednostavan niti jednoznačan.

Poznavao sam dvojicu partizana u Rogatici koji baš nisu puno marili za taj svoj dio životnog puta, ali su njihove priče znakovite. Mene, kao mladog i zanesenog revolucionarnom propagandom (umislio da sam dio svjetske revolucije koja će izgraditi bolji, vrli svijet) interesovala me priča dvojice naoko običnih ljudi – partizana.

Kad sam K upitao kako se on obreo u partizanima, da li je čitao skojevsku literaturu, posjećivao revolucionarne kurseve, ovaj obični, skromni činovnik iz “Sjemeća” mi je odgovorio: “Znaš kako, ja sam ti se 1942. godine odazvao na poziv vlasti NDH za služenje vojnog roka u tadašnjoj vojsci – domobranima. Raspored mi je bio u Karlovcu, a onda obuka i vojni dril kakav praktikuju sve vojske svijeta. Trajalo je to dva-tri mjeseca, a svima nam je poprilično dozlogrdilo, em slaba hrana ko i država koja nas je hranila, em disciplina, em umor. . .

Tako mi logorujemo na Korani, a s druge strane vide se vatre, a neki njihov, partizanski, šapuće nama da su to njegovi, da peku ražnjeve, da imaju hrane koliko hoće, da nema discipline. I mi ti povjerujemo, skontamo neki čamac, pa pod okriljem noći pravac u partizane – preko Korane. Kad tamo, oni zaklali neku konjsku lešinu, slabo obučeni, iscrpljeni, kuhaju neke tanke corbe. što jes jes, lijepo nas primiše, dadoše one bljutave čorbe, pa nas priupitaše kako smo se odvažili za ovaj hrabri korak. Eeeee, velim ja. A da rekoh istinu, namah bi me strijeljali, tako su bar kružile priče o partizanskoj strogoj disciplini. I tako ja prođoh cijelu Bosnu, i Sremski Front i sve do Zidanog mosta, kad dočekah oslobođenje i demobilizaciju, i trk kući. ”

Drugi partizan H (kafedžija), za kog sam također znao da je bio dugo u domobranskoj vojsci, ali se 1945. u svečanom defileu oslobodilaca Sarajeva pojavio u kožnom šinjelu, sa kožnim kacketom i ogromnom petokrakom.
“Kako to, kad to?” – priupitam naivno. “Eeeeee” – dobih odgovor od uglednog kafedžije:
“Želiš li nešto popiti?”,
“Kafu” – velim.
“Imamo mi i limunade, i sokova i čaj sa rumom.”
“Kafu” – izričit sam ja, H me posluži, očito nezadovoljan “tankom” porudžbinom.
“Eeeee”– velim i ja.

Srknem tanku kahvu i razgulim niz čaršiju.

Šele

Be the first to comment

Leave a Reply