Sjecanje na rahmetli Dzemala Bijedica

Mescini da bi 1972. Nas sofer Srce, u modernu autobusu, nas nekako (Srce nikad nije vozio na onoj strani Bosne dje su brda i okuke) dopelja do iza Vijecnice, parkira na prosirenju i veli da dalje ne vozi.

“Od Brckog pa do na kraj svijeta mogu, al’ ove planine nisu za mene. Ja dalje ne mogu. Izginucemo!”

Bijase nas tridesetak u autobusu. Sto fudbalera, sto pratioca-uprave FK “Jedinstvo”. Izisli iz vruca autobusa na darivsku mecavu i januarsku sarajevsku puhatanju. Snijeg preko koljena, a minus do pasa. Uzhodo se nas vodja puta, prof.Murat Sinanagic, porijeklom iz Rogatice i dobar mi prijatelj, molio Srceta da nastavi, trazio mogucnost da stignemo na Borike, na zimske pripreme, al’ sve jazuk!

U neka doba pita me ko bi nas mogo dalje voziti, a ja koispika: “Moj babo!”.

Helem, dok mi malo po Bascarsiji, malo u “Nacional”, malo tamo, malo vamo, dodje moj babo iz Roge. Dovuko ga, ne sjecam se ko bi taxista. Sjede za volan, nase Srce do njega i ostavismo Sarajevo i Darivu iza sebe. Bi vec mrak.

Raspolozenje nako. Ovuklo se vrijeme ko teravija. Prodjosmo Mokro, pa Crvene stijene, pa Ravnu….
Nedje pred Rogaticom, ugledo Bosko Prodanovic tablu sa natpisom Kramer Selo, pa me upita: “Jel to ime ima kave veze sa onim filmom: Kramer protiv Kramera, sa Dastin Hofmanom”?

“Ima, velim mu! Djedo mu je iz ovog sela”.

I tako poce. Ma zajebancija do hotela na Borikama. I babo prespavo. Doruckovo i s nekim se vrno kuci.
Trka pocela. Sve frca. Lopte nema. Prekopavamo boricki stojser na sve cetri strane.
Jedno jutro, nakon “futinga” od satipo, vracamo se hotelu. Slinavi, umorni, mokri i “jebemo mater” treneru Konjevodu. A stari majstor u fijakeru i pusi “Cesterfild”. “Vidimo se u pola cetri, al tamo kod stala. Tamo cu vas cekati.”

Utom stigosmo hotelu. Nekakvi auti pred hotelom. Peses hi parkirano. Milicija sa smajserima posvuda okolo. Izuvamo ledenu obucu i ulazima u “telho” po kljuceve od soba.
Pranje, susenje pa na rucak. Na recepciji sjedi nas trener, pusi svoju cigaru i, posto se Mate Lipovac, pojacanje iz banjaluckog “Borca” pomoli u hodniku recepcije, rece mu: “Mate, uzmite svoje stvari i predjite kod Mirze Hadzihasanovica, a ja cu na Vase mjesto. U mojoj sobi, do sutra je odsjeo Predsjednik Vlade”.

Druga Dzemu ne vidjosmo taj dan nikako. Vele oso u lov.

Ipak, iza vecere nam rekose da imamo prije jutarnjeg treninga, na prijedlog samog Predsjednika Bijedica, petminutni razgovor i zajednicko fotografisanje sa njim. U devet sati.
Sutradan, prije zakazanog sastanka, na posahata prije, otrcah do poste da posaljem razglednice za raju. Ne ucini mi se da sam se zabavio, te kad to obavih, trkimice nazad. Na slikanje sa Dzemalom Bijedicem. Mescini da se u guzicu petama udaram, kolko sam letio.

Kad, odjednom, ko iznebuha, predamnom stoji ON i pratioci mu. Stadoh. Gledam ga i ne disem. A dobro sam se uspuho.

“A otkud ti sad? Dje bi? Mi se sa tvojim drustvom vec slikali”. Okrenu se jednom od pratilaca i zavika mu, to pamtim ko da je juce bilo: “Izvadi onaj aparat pa nas, na brzinu, uslikaj dvatriput. Vidis da nemoze momak, pokazavsi name, da progovori koliko je hitio na slikanje!” Pridje mi zagrli me i veli onom da skljoca.

“Eto, ti imade posebnu cast! Tamo, maloprije, svi skupa, a ti sam. E bas mi je drago da tako ispade”!

Pita me kako se zovem, odakle sam, jel naporno trenirati… i jos sto sta mi kaziva, al ja to vise nit cuh nit razumih. Mescini, kako sam presto disati kad sam ga ugledo, da ni sahat poslije nisam dahno.
Lupi me dlanom po ledjima i…”Idi sad tamo svojima i kazi im kako bi sve ovo”..osmijehnu se sa onim svojim sirokim, srcanim i roditeljskim osmijehom. Mahnu jos jednom, okrenu se i ode.
Bi sve ko u snu.

I ne bi vise ni snijega, ni mraza, ni kilometri mi ne bjehu vise dulji od igralista kod pilane, ugrijalo u januaru majsko sunce, drveta probeharala i mirise hava na nesta posebno. Mirise mi ko na majku il na oca. Ko, mirise mi na nekog ko mi je rod. Zamirisa mi to ko na moju ljubu, na najljepse pobjede, na djetinjstvo i nestasluke. Mirisa mi tad njegov zagrljaj i i zadah mu iz usta na bijeli luk zamirisa ko babin mi zadah.

Nikad ta ljepota nece nestati iz moje glave. To ocinstvo, jednostavnost, toplina i ljudskost.
Imadoh srece u zivotu bukadar i sa njom bijah sretan, al kako tad bi, je sreca baska.

Kemo

Be the first to comment

Leave a Reply