Prije trideset i više godina došao mlad ljekar u Rogaticu, iz Bijelog Polja, dr. Šefket Kurtćehajić. Njemu u posjetu došao neki njegov Bjelopoljac, stari partizan, i oni, po starom dobrom običaju sjeli u stari hotel “Sloboda”.
Kad se na vratima pojavi Živko Đerić (tada penzioner) zaneobrijan, i uvijek zakrvavljenih očiju. Ovaj Šefkin gost skoči kao oparen:
“Šefko, ja sam ovog čovjeka uhapsio 1945. godine i predao ga narodnim vlastima”. Uhapsio sam ga u zloglasnoj četničkoj jedinici!”
Kad mu Šefko objasni da je to penzioner organa narodne vlasti, ovaj samo što u nesvjest nije pao.
Dotični je bio komandat neke sandžačke brigade, koja je na obavijest da se glavnina četničkih snaga sprema da se preda partizanima zbog najavljene opšte amnestije, pohitala u Bosnu, i na domak Seljana spriječila tu sramnu podvalu. Neki su eto preživjeli ovjenčani aureolom partizana i uživali bogate penzije. Jedan među njima bio je i pomenuti Živko.
Sandžačkoj brigadi, u srpskim krugovima, to nikad nije oprošteno, a najviše zbog toga što su na Borikama likvidirali glavni štab četničkih jedinica. Spomen ploča na taj dan postavljena, na Zadružnom domu, iako često obnavljana, nikada nije “sastavila” ni tri dana.
Šele
Naslovna fotografija: Bijelo Polje