Dosao je u Rogaticu, po rasporedu, na duznost sumara. Hrustembeg Medosevic i njegova hanuma Zarfa, rodjena Herenda. Hrustembeg iz Medosevica, a Zarfa iz Gunjacica, opstina Cajnice. S njima i stara majka i sin Rifet. Smjestili se, negdje 1952. godine u Gracanicu, na Oprkanje u neku trosnu kucu gdje su se rodili Refija i Safet. Najstariji Rifet rodio se u Baljevcu, opstina Gornji Vakuf. Danas valjda, Uskoplje, gdje je babo Hrustem dobio prvo zaposlenje nakon teskog rata i stradanja.
Nakon premjestaja u Rogaticu, nakon dvije-tri godine na Oprkanju, Sumska uprava je sagradila stambenu zgradu gdje su stanove dobili Hrustembeg i moj babo Salko. I od tada krece nepatvoreno prijateljstvo dvije porodice, i u zalosti i u radosti, odrastanje nas djece s djecom sefa Aziza Jahica u istoj avliji i s djecom iz komsiluka Titoricima, Agicima, Jankovicima, Cvorama, Jovanovicima u kvartu zvanom Barake…
Kasnije Hrustembeg gradi kucu na Holucu, seli, ali ne sele nasa druzenja i to je trajalo i trajalo, a da nikad izmedju te dvije familije nije pala teska rijec, ili ne dao Bog kakva uvreda, kako medju roditeljima, tako i medju djecom – do dana danasnjeg. Zivotni putevi su nas odvodili na razlicite strane i u razlicite gradove, ali drugarstvo je ostajalo. Svemu tome doprinosila je i Hrustembegova majka, medju nama Nena, koja je dozivjela stotinu godina uz duhan i cigare i bezgranicno postovanje unuka i komsijske djece. A uz to, za vrijeme ljetnih raspusta dodji moji amidzici iz Sarajeva, Ahmed, Mujo, Dzevad, rodjaci Selimbegovici, Rifetov dajdza Arif, legendarni vozovodja i njegovi sinovi Osman i Fahro, amidza Hilmo iz milicijske stanice Logavina i svi smo stimali ko jedna porodica.
Moj babo i majka su na bolji svijet otisli prije ovog strasnog rata, Hrustembeg je docekao prve demokratske izbore, a znam, pricao sam sa njim, kako je on to razumno obrazlozio. Pitam ja njega nakon izbora: “Beze,na sta ovo lici?” A veli meni mudri Hrustembeg: “Znas Sele, i poslije Kraljevine Jugoslavije nama je izgledalo da je ono staro bilo bolje, tako i danas, ama ne valja sto se dijelimo po vjeri i naciji. Ti znas da sam ja vjernik, da ni jednu dzumu nisam propustio, mada sam radio u drzavnoj sluzbi, a vidi danas od onih istih zbog kojih nisam mogao u Partiju, danas ne mogu ni u dzamiju. Tolika je guzva.”
Bio rat, golgota i stradanje. Sad da ne pricam, prezivjeli su i Hrustembeg i njegova hanuma, prezivjela i djeca…a onda potucanje, ponovo muhadzerluk, na tudjem. Zarfa je umrla netom poslije rata, umro i zet Ismet ugledni graficar i poznati malonogometni sarajevskli golman, Hrustembeg hoce u Rogaticu. Rifet nekako skonatorio neku pomoc, podigao krov na temeljima, osposobio jednu sobicu i – Beg se vratio.
Prilikom mog prvog poslijeratnog dolaska u Rogaticu odem na Holuc. Hrustembeg usijao lijehu luka, lijehu salate, zalozio vatru i klanja… Boze, da li te ima. I redovno sam ga obilazio, bilo mu drago, ponekad me ne prepoznaj jer pritisle ga brojne godine. Ali uvijek mi se obraduj:”Ma vidi mog Seleta, pa jos sa kcerkom i zenom doso. Ma vidi ga. Puno ti fala.”
Prije tri godine Hrustembeg je preselio na bolji svijet, Rifetu umrla zena, pa on danas sam ko i babo mu zalaze vatru na Holucu. Miran, tih, gladi osjedjele brkove, puno ne zbori i mudro suti. S vremena na vrijeme cujemo se preko telefona. Ne pricamo mnogo, upitamo se za zdravlje, malo odsutimo, poneko “jah” prozborimo i prekinemo.
Tako zivot tece, valjda onako kako je sudjeno. I sta nam ostaje nego da se prisjecamo sretnih djetinjstava i prijatelja i da se susrecemo na dzenazama. Nista ne govorimo, potapsemo se i slijezemo ramenima dok tutnji zemlja po naslonima na kaburu, a valja svima nama tamo. I onda se razidjemo u tisini svako sa svojim uspomenama, odmaknemo se i brzo zaboravimo.
Neka je rahmet dobrom mom Hrustembegu.
Sele
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.