Eh, eto, bome…”

Bilo je to sedamdesetih godina kada je TPR izgradio novu halu i radio na “osamostaljenju”. Raniji “vratar” Ibrahimbeg Hadžihasanović, koji je lupao u trokut od metala i time označavao početak radnog vremena, vrijeme za početak i kraj doručka, i na kraju vrijeme završetka smjene – otišao je u penziju. Na njegovom mjestu, u novoj hali, zamijenio ga je njegov brat Muratbeg. E, sada su se prilike izmijenile, Muratbeg je imao na raspolaganju veliki električni sat, električno zvono, telefon i tako to.

Jedne prilike zamoli njega Ibro Čano (vozač direktora) da ga nazove i probudi u četiri ujutro, jer mora s direktorom na dalek put. Ne bi to Ibro činio da nije imao u planu neke druge varijante, jal akšamluk, pa, eto, da ne bi odocnio.

Rečenoga jutra zvoni Ibrin telefon, on onako bunovan, ne zna jel’ još svanulo, javlja se, a s druge strane žice čuje: “Eh, eto, bomme. . . ”

Pričao mi je kasnije Ibro da je, onako nakresan, dugo razmišljao ko ga to tako “šifrovano” budi, a kad je skontao bio je već u velikoj docnji. Ovo je, nažalost, priča o trojici krasnih ljudi, dva bega i jednog “sojsuza” ili tersa kako smo ga svi zvali, koji su rahmetlije. A ispričao sam je da ih spomenem, i ništa više, jer su svojom čestitošću ispisali sami priču o sebi.

Šele