Na br. 10 i 12 u ul. M. Sokolovica dva ahbaba, prijatelja i komsije zivise. Jedan pekar drugi klesar (kamenorezac). Prvi Mustafa Mujo Zec drugi Ramo Ramaga Katica. Toliko dobro su se slagali da je onaj prvi ustupio dobar dio avlije kako bi ovaj drugi napravio vecu kucu. Imase bukadar djece a medju njima dvojicu koji su citav zivot zivot proveli jedan uz drugog. Rasli, bjezali u muhadzerluk, zenili se, stvarali pa i penzije docekali. Mujin Hasan i Ramagin Ejub. Na dosta cestim sijelima guto sam price o njihovom dijetinjstvu i sejtanlucima. Samo kad su pricali o ovakvim stvarima mogo sam na miru sijediti.
Hasan i Ejub nije samo po sejtanlucima da su isti vec i narav him bi slicna. Ni jedan nije volio macke. Hasan cim bi je vidio saginjo se i trazio da nadje kamen kojim bi je sico. A Ejub je uvijek napucavo kerad na ove jadne zivotinje. Toliko je to ostalim njihovim jaranima upalo u oci da him dadose imena Macko i Pucko.
Ejub u ovom zadnjem dzehenemu nije mogao izdrzati Put Spasa preko Grepka i tu okonca i tu ga ukopase. Hasan umrije u muhadzerluku 2003-e u Sarajevu.
Kako stari tako i mladzi. Jedan od Ejubovih sinova dobi nadimak Micurin dok onaj jedini Hasanov bi Gagarin. A oni koji neznaju da him kazem da Gagarina poslije,a i sad zovu Zele.
Zele