Bilo je to poodavno, mi tek stasali da smijemo ući u Hotel, zauzeti stolice i poručiti piće. Ekipa u Hotelu (koji se, usput, zvao “Sloboda”) bila je sastavljena, bar onaj vidljivi dio, šef Edo Tantula, a onda konobari i konobarica Najma, Mehmed Čaušević, Ibro Tantula, Mujo Marić (Salan), u kuhinji Milena Planinčić, čiji je muž Marko prije rata držao Hotel “Rogatica”, Milka Stanišić i neizbježna teta Olga čiji je sitni ćevap, a Edo ga falio kao Biber-meso, bio najljepše meze (i najjeftinije) za tadašnju kokuznu klijentelu.
Treba spomenuti i ekonoma Vesu Čavarkapu koji je također bio vlasnik predratnog ugostiteljskog objekta, a koji je na hotelskoj ekonomiji pekao rakiju, sušio meso i kiselio kupus, pa onda prvog direktora Ibrahima Hasečića i naredne Mesuda Brankovića i Boru Lučića.
Ali ova priča je o učenicima Ede Tantule koji su trebali preuzeti teret vještih konobara i ugostitelja. Odnekuda se, mali i mršav, pojavio neki Ilić, Edo ga je iskusnim okom šacao i veli biće dobar. Mali učenik nama je istresao pepeljare, a mi mu ostavi po jedan dinar ispod, jer, eto, tako su nas učili. . .
Nakon nekog vremena mali se okuraži i prijeti nama: “Samo da se ja dočepam novčanika, . . baću vam majku lopovsku.” i od tada, kako običaju nalazu, dobi ime HAPAC.
Ispunila su se Edina predviđanja, Hapac i Desa postali su vrhunski konobari, ali našem Hapcu to bi malo. Generacije mlađih Rogatičana znaju ga da je prvi otvorio kafić u Rogatici, jedan, pa drugi, pa treći. . . a moto mu je bilo: “Važno je da se radi”. Na nekima je dobro prolazio, na nekima “pušio”, ali je on tako htio…
Nakon rata raspitivao sam se za njega, svi su se smijali, i svi su govorili Hapac je pobjegao, i od krsta, i od srpstva, ali od svoje opsesije o kafićima – nikad.
Šele
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.