Jos jedna godisnjica strasnog zlocina u mojoj Rogatici…trideset ljudi, gradjana, direktora, doktora, inzinjera, studenata… povezanih ruku, s ledja, upucani su ko psi od herojskih srpskih ratnika…i samo je jedan odgovarao. pred sudom, ostali, mozda pred Bogom.
Tu je ubijen i moj jedini bratic Faruk, student na Saobracajnom fakultetu … devetnaest godina, ruku vezanih otraga pao je licem na zemlju, kao i njegovi sugradjani. A onda je egzekutor mecima iz pistolja “ovjeravao” ko je ziv, a ko nije. I kako zivjeti s tim saznanjem, a zivi se, pokusava se, zaboraviti ne mogu… mozda, jednom kad osjetim da se neko postidi iz sadasnje Rogatice, da zacrvni kad me vidi da nijemo stojim ispred svog doma, osmatram krosnje drveca koje sam sam sadio i koje su me hladile, a koje me danas guraju u mrak. Ne znam, niti cu ikad, znati sta je to u ljudskom bicu da ne vidi, ne cuje, ne osjeca… ja, u takvom mjestu ne bih mogao zivjeti… zbog grmljavine razbacanih kostiju, zbog lupanja lanaca na ogoljelim kostima, zbog zveketa cahura razasutih po bespucima ljudskog…
Sele
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.