Rifet i Mišo

Danas zvoni onaj skajp, gledam ko zove … Mišo Janković, pritisnem zeleno, čujem ton, a nema slike, velim jarane de to reguliši, on brblja, ruži asistenta (kasnije razumim da je to Bibi Rifet), ali nema slike, pa nema. Pravdaju se kao nevrijeme u Rogatici, slabi sateliti, velim ja “nije žvaka za seljaka”, a oni se kleberaju, ko biva ti bolji majstor… Ali nema veze, sastali se kod Belegije, pijuckaju krušku i pomalo mezuckaju. Pitam, čujem, da rakija “malo donosi”.

“Ma, jok, veli Belegija, ima litar…!”. A, meza je baška, paščetina, veli Belegija. Bibi dodaje – sir torotan i mladi luk…. I krenuše sjećanja na stara vremena, čitaju naše priče na stranici, nešto bi dodali, promijenili, ali sviđa im se.

Slike nema pa nema, a volio bi ih vidjeti u kakvom su stanju. Nekad, prije pet-šest godina, ja svratio kod Belegije u avliju, grah se krčka, ja pitam je li s mesom, mene zaboli stomak ko bega Čengića ako nije s mesom. Veli Belegija, ne’š mi vjerovati, kad god stavim meso grah zagori… I šta’š, kuda ćeš, hajmo na ćevape. Veli Belegija ovdje ne primaju ove srpske dinare, samo eure. Dobro, platih, jer je Belegija nenadmašan grebator. Večeras ide kod Rifeta na sijelo, valjda će mu halaliti horoza, ja li pilicu… Takav je kakav je.

Dok ovo pričamo Rifet se smije i, ko da ga vidim, gladi brkove. Rifet je kandidat za člana opštinskog vijeća, moraću podučiti Belegiju da saleti jedno sto glasova od njegovih, a sumnjam da će uspjeti. Kad je započinjao rat svaku noć smo pjanali i govorili – ama ne može biti. A bi. Ubiše nam zvjerski naboljeg od nas Nasku. Belegija pobježe u Srbiju, progoniše ga ko zvijer. Rifet ode s narodom u zbijeg i u Armiju BiH. Završi se rat, kako tako. Belegijina kuća srušena, do temelja, vele mu opštinari nije nikad tu ni bila nikakva kuća. Rifetova također…

Ali mic po mic i obnoviše ognjišta. I sad pod stare dane pijuckaju, Mišo i Rifet. I ko reče, nema suživota, velim, nema među hajvanima. A moglo bi biti i Bosne i Hercegovine, i života povrh, da ima više Miša i Rifeta.

Šele