Kemino sjećanje na Džemala Bijedića

Meščini da bi 1972., naš šofer Srce, u modernu autobusu, nas nekako (Srce nikad nije vozio na onoj strani Bosne đe su brda i okuke) dopelja do iza Vijećnice, parkira na proširenju i veli da dalje ne vozi. “Od Brčkog pa do na kraj svijeta mogu, al ove planine nisu za mene. Ja dalje ne mogu. Izginućemo!”

Bijaše nas tridesetak u autobusu. Što fudbalera, što pratioca – uprave FK “Jedinstvo. Izišli iz vruća autobusa na darivsku mećavu i januarsku sarajevsku puhatanju. Snijeg preko koljena, a minus do pasa. Uzhodo se nas vođa puta, prof. Murat Sinanagić, porijeklom iz Rogatice i dobar mi prijatelj, molio Srceta da nastavi, tražio mogućnost da stignemo na Borike, na zimske pripreme, al’, sve jazuk.

U neka doba pita me ko bi nas mogo dalje voziti, a ja koispika: “Moj babo!”.
Helem, dok mi malo po Baščaršiji , malo u “Nacional”, malo tamo, malo vamo, dođe moj babo iz Roge. Dovuk’o ga, ne sjećam se ko bi taxista. Sjede za volan, nase Srce do njega i ostavismo Sarajevo i Darivu iza sebe. Bi već mrak.

Raspoloženje ‘nako. Ovuklo se vrijeme ko teravija. Prođosmo Mokro, pa Crvene stijene, pa Ravnu….
Neđe pred Rogaticom, ugledo Boško Prodanović tablu sa natpisom Kramer Selo, pa me upita:

“Je l’ to ime ima kakve veze sa onim filmom: Kramer protiv Kramera, sa Dastin Hofmanom”?

“Ima”, velim mu! “Đedo mu je iz ovog sela.”

I tako poče. Ma zajebancija do hotela na Borikama. I babo prespavo. Doručkovo i s nekim se vrno kući.

Trka počela. Sve frca. Lopte nema. Prekopavamo borički stojser na sve čet’ri strane.
Jedno jutro, nakon “futinga” od sat i po, vraćamo se hotelu. Slinavi, umorni, mokri i “jebemo mater” treneru Konjevodu. A stari majstor u fijakeru i puši “Česterfild”. “Vidimo se u pola čet’ri, al tamo kod štala. Tamo ću vas čekati.”

Utom stigosmo hotelu. Nekakvi auti pred hotelom. Pešes hi parkirano. Milicija sa šmajserima posvuda okolo. Izuvamo ledenu obuću i ulazimo u “telho” po ključeve od soba.
Pranje, sušenje, pa na ručak. Na recepciji sjedi nas trener, puši svoju cigaru i, pošto se Mate Lipovac, pojačanje iz banjalučkog “Borca”, pomoli u hodniku recepcije, reče mu:

“Mate, uzmite svoje stvari i pređite kod Mirze Hadžihasanovića, a ja ću na Vaše mjesto. U “mojoj” sobi, do sutra je odsjeo Predsjednik Vlade.”

Druga Džemu ne viđosmo taj dan nikako. Vele ošo u lov.
Ipak, iza večere nam rekoše, da imamo, prije jutarnjeg treninga, na prijedlog samog Predsjednika Bijedića, petominutni razgovor i zajedničko fotografisanje sa njim. U devet sati.
Sutradan, prije zakazanog sastanka, na po sahata prije, otrčah do pošte da pošaljem razglednice za raju. Ne učini mi se da sam se zabavio, te, kad to obavih, trkimice nazad. Na slikanje sa Džemalom Bijedićem.

Meščini da se u guzicu petama udaram, kol’ko sam letio. Kad, odjednom, ko iznebuha, predamnom stoji ON i pratioci mu. Stadoh. Gledam ga i ne dišem. A dobro sam se uspuho.

“A otkud ti sad? Đe bi? Mi se sa tvojim društvom vec slikali.”

Okrenu se jednom od pratilaca i zavika mu, to pamtim ko da je juče bilo:

“Izvadi onaj aparat pa nas, na brzinu, uslikaj dvatriput. Vidiš da ne može, momak, pokazavši name, da progovori koliko je hitio na slikanje!”

Priđe mi zagrli me i veli onom da škljoca.
“Eto, ti imade posebnu čast! Tamo, maloprije, svi skupa, a ti sam. E baš mi je drago da tako ispade!”

Pita me kako se zovem, odakle sam, je l’ naporno trenirati… i još što šta mi kaziva, al ja to više nit čuh nit razumih. Meščini, kako sam presto disati kad sam ga ugledo, da ni sahat poslije nisam dahno.

Lupi me dlanom po leđima i… “Idi sad tamo svojima i kaži im kako bi sve ovo”… osmijehnu se sa onom svojim širokim, srčanim i roditeljskim osmijehom. Mahnu jos jednom, okrenu se i ode.

Bi sve ko u snu. I ne bi više ni snijega, ni mraza, ni kilometri mi ne bjehu više dulji od igrališta kod pilane, ugrijalo u januaru majsko sunce, drveta probeharala i miriše hava na nešta posebno. Miriše mi ko na majku il’ na oca. Ko, miriše mi na nekog ko mi je rod. Zamirisa mi to ko na moju ljubu, na najljepše pobjede, na djetinjstvo i nestašluke. Mirisa mi tad njegov zagrljaj i zadah mu iz usta na bijeli luk, zamirisa ko babin mi zadah.

Nikad ta ljepota neće nestati iz moje glave. To očinstvo, jednostavnost, toplina i ljudskost.
Imadoh sreće u životu bukadar i sa njom bijah sretan, al kako tad bi, je – sreća baška.

Kemo

Be the first to comment

Leave a Reply