Jakup Teskeredžić – Jupi

Teskeredžić Jakupa prozvaše Jupi, jer je iz poštovanja prema svom ocu krio da pije, pa je kad bi konobarima davao narudžbu govorio “Meni Jupi”. Naravno da su konobari po ranijem dogovoru znali šta treba donijeti, jer je umjesto Jupija sipano alkoholno piće.

Rogatički šereti brzo prokužiše Jakupov dogovor sa konobarima i odmah mu dadoše drugo ime. Od tada do smrti Jakupu u raji osta ime Jupi.
Ja sam Jakupa od svog djetinjstva poznavao, ali ga upoznah kako treba nekoliko mjeseci poslije mog početka rada u TPR-u.

Te 1975-e moj hašarijasti duh i radoznalost me odvede u dio proizvodnje koji smo u firmi zvali kalajsiona. Između svega potrebnog za proizvodnju, tu je bila smještena i jedna velika čelična kasa, kojoj ni po čemu nije bilo mjesto tu gdje se nalazila. Rekoše da je Jupijeva, a ja ne znajući za ovo ime pitah ko je taj? Tada saznadoh i ko i zašto nosi ovo ime.

Saznadoh i da je Jupi kasu koju su izbacili iz blagajne zadržao za sebe i još mi rekoše da on tu čuva lovu. Nisam to baš ozbiljno shvatio i mislio sam da se radi o nekim manjim količinama novca koju Jupi odvoji kao “crni” fond. Kako je i Jakup, kao i ja, čovjek koji voli ćorotluke i prijatelje, brzo smo počeli sve više “praznog” vremena skupa provoditi, pa mi se tako ukaza prilika da vidim unutrašnjost kase. Ostao sam začuđen kada sam vidio koliko keša u kasi ima.

I ne samo to. U kasi Jupi imaše i desetak odrezaka od mjesečne plate, koje još nije realizovao u banci. Shvatih tad i zašto njegovog oca zovu Beg, jer baš mu to ime i odgovara kada njegov sin u firmi može da drži ovoliku lovu. Jupi nikada nije žalio potrošiti i štednja mu nije bila jača strana, ali vječito je u kasi imao poveliku količinu keša. Nije žalio Jupi svojim Pežovom (tako je on govorio) otići u Makedoniju i platiti horoza koji dobro pjeva nekih 5-6 radničkih plata, da bi ga poklonio svom ocu.

Nije žalio ni cijeloj trećoj smjeni naručiti i platiti piće. Znao je Jupi i svoju kuću nazvati pa ženi naručiti da mu zakolje, oguli i ispeče zeca i zajedno sa bocom domaće ili lično donese ili po nekom od djece pošalje, da bi počastio svoje prijatelje u trećoj smjeni.

I te zečeve koje je poslije uzgajao kupio je svom ocu, koji ih poželi imati, a i njih debelo plati. Nije uostalom Jupi žalio ni za šta i jedino što nije volio to bi topla odjeća. Samo jednom na nagovor nas radnika i kolega kupi zimski kaput, ali i njega isti dan baci. Svi ga se sjećaju i po tome, jer jedini u dane jake zime hoda obučen kao da je kasno proljeće. A i to bi na poslu skinuo i ostao bi samo u potkošulji preko koje bi obukao radni mantil. I dok smo svi ostali cvokotali, Jupi je izlazio da rashladi trljajući se snijegom po golom tijelu.
Imao bi se još mnogo toga iz njegovog života ispričati, ali još samo jedno ću ovaj put.
Rekoh kako je imao lovu i kako nije žalio pa tako bi Jupi odriješio i kesu po prvi put u svom životu na drugu ženu, koja ga je neodoljivo privlačila.

Žena za koju bi odriješio kesu bi udata za jednog uglednog Rogatičanina i privrednika, a i sama bi ugledna i dama u smislu ove riječi. Međutim Jupijevu prirodu i otvorenost ni to nije spriječilo pa je dotičnu zaustavio na čaršiju uz izvinjenje.

Kada je ova zastala bez imalo umotavanja Jupi reče. “Oprostite gospođo, ali vi se meni sviđate i samo recite cifru. “

“Hvala, ali ja nisam od tog posla.”, odgovorila mu je i razišli su se kao da ništa nije bilo.

Bio sam ispred zgrade Neurohirurgije, gdje je tu noć Jupi operisan radi jakog izljeva krvi na mozak. Sa još par njegovih prijatelja i njegovim najstarijim sinom čekali smo da saznamo kako se oporavlja od svega, kada nam dežurni doktor reče da je Jupi preselio.

Osta u mezarju na Biljinovcu ispraćen od mnogih prijatelja, koji ga valjda kao i ja nikada ne mogu zaboraviti.

Zele