Hljeb

Neznam zasto ali ‘nako lezeci na kaucu cujem moju djecu, kazu nema nista da se pojede. To vam je onaj obrok izmedzu rucka i vecere, ovdje negdje oko cetri popodne. Nadzem hljeb, puter i marmeladu. Namazem kriske ali oni to nece. E onda se sjetih rodne kuce u Gracanici pa him ispricah malu pricu. Kod nas kao kod vecine porodica iz mahale hljeb se nije kupovao. Babo je donosio brasno. Vrece od 25 kila. Napravio je i drveni sanduk gdje se brasno cuvalo od miseva i ostalih kucnih lopova. Jednom sedmicno moja majka sa sitom spremi dvije ili tri kile brasna, malko germe, soli i vode pa to fino po obicaju spremi uvece i ostavi tijesto da se “odmori”. Sutradan kad je rerna plaho podgrijana, podmaze tepsiju sa malko ulja, da ne zagori, pa pravac rerna. Poslije duzeg vremena i mnogobrojnih provjeravanja izvlacila je tepsiju sa velikim hljebom sa korom svijetlo smedze boje. Mirise onako malko, ko u pekari. Medzutim nikad necu zaboraviti ono sto je radila moja majka poslije. Uzimala je malko vode koju je prskala po vrucoj kori hljeba. Tada se kucom pocinje siriti najljepsi parfem na svijetu. Parfem zivota. Poslije je stavljala moja majka preko hljeba mokru krpu, da kad se hljeb ohladi kora ostane mehka. Poslije kad sam se vraco iz skole i zurio da nadzem raju na Suljaginom ili na Pticjaku, odreze mi Hanka krisku pa sa malko putera i marmelade gledala me sa ponosom kako trcim da nadzem raju. Ponosna na mene a bogami i na svoj hljeb. Kad sam zavrsio moju pricu djeca probase ono sto sam him spremio. Rekose mi da nije lose, a ja nako sjetih se ponovo Gracanice i ulice Mice Sokolovica broj 20, adresa gdje se poslije Kikica pravio najbolji hljeb.

Mahir