GAGULA

Salim Tantula, poznatiji kao Gagula, bio je jedan (zajedno s braćom Hajragom i Munirom) od najboljih rogatičkih fudbalera. Težak, visok, brz, snažan, bio je preteča savremenih evropskih centarfora kakav je bio recimo Horst Hrubeš iz Hamburga (HSV).

Tadašnji trener Zejnil Ajanović prepoznao je u njemu kvalitet i gurao ga je, još kao sedamnaestogodišnjaka, u prvu postavu ”Mladosti” i to – kao ”rođenog” centarfora. Kao polaznik prve generacije Ekonomske škole u Rogatici (prve poslijeratne srednje škole) bio je školski drug sa Seadom Jesenkovićem Mangom, a u Sarajevu poznatijim kao Lav. Sejo je iz Radnika iz Hadžića napravio karijeru u FK ‘Sarajevo s kojim je osvojio prvu titulu prvaka za jednu bosansko-hercegovačku ekipu u tadašnjoj Jugoslaviji, a mlađi Salim zapeo je za oko iskusnom liscu, bivšem reprezentativcu Jugoslavije Aleksandru Ivošu, a tada treneru tuzlanske Slobode.

Gagula, onako mlad i pun samopouzdanja obreo se u Tuzli gdje su ga čekali iskusni starosjedioci Mešanović, Mujezinović, Hajrović. I kako dolikuje istinskim sportistima – Gagula nije patio od provincijskog sindroma, nego je ”rasturao” tada standardnu odbranu Slobode. Lokalcima se to, naravno, nije dopalo, pa su ga na sve načine provocirali, ali ih je on ”gazio”, a u jednom momentu i ozbiljno nasrnuo na Mujezinovića (Sajkinog badžu) ili nekog drugog, i to je bio kraj karijere malog provincijskog momka koji se trznu da pokori Tuzlu. Nakon dva-tri dana, a bilo je to 1967. vratio se u Rogaticu, još malo igrao i ”kopačke okačio o klin”. Pored urođene fudbalske vještine bio je izuzetno nadaren i za rukomet, ali je i to napustio, i prepustio se lagodnom životu meraklije, usput odlično pjevajući talijanske kancone koje je jedino Adriano Ćelentano bolje izvodio od njega.

Negdje početkom školske godine u Ekonomskoj školi, tadašnji direktor Teufik Hodžić, organizovao je za đake tečaj džudoa, a za instruktora je angažovao tadašnjeg evropskog viceprvaka Juru Martinovića. Naravno i Gagula se prijavio onako silan i jak, a kada je vidio omalenog trenera Juru, pokušao ga je, onako provincijski, otresti o pod, ali se sam, u čudu, našao na podu. Dvije tri godine kasnije isti ga je Jure angažovao kao drvosječu kada je trebalo krčiti rogatičke proplanke radi nekakvih snimanja koje je predvodio Jure, geodet, ispred Republičkog zavoda za geodeziju, i naravno, dobro ga isplaćivao.

U ljetnoj dokolici, mi đaci, tražili smo posla, bilo šta da se zaradi za džeparac, a u tom nam je nesebično pomagao Gagula, pa smo na svim otkopima temelja i podzida isticali tablu da radove izvodi preduzeće ”Kramping” u vlasništvu Salima Tantule.

Bio je istinska raja, nenadmašan šarmer i osvajač ženskih srca, plesač, i uvijek na mjestu gdje se teferičilo, akšamlučilo i zajebavalo.

Kasnije je vodio Trgovačku radnju Borac iz Travnika, vrlo uspješno, a najbolji mu je potez bio, kada je neka petrolej – zelena odijela, kao najnoviji hit uvalio svim svojim jaranima pa su izgledali kao neka posebno uniformisana vojska: Salim Hodžić, Fudo Šahinpašić, Memo Nalbantić, Ismet Suljagić, Škembo Radović…

Mnogo godina kasnije iz njegove radnje su “podmazani” izlazili mnogi čaršijski junaci tražeći novi bircus.

I još samo da dodam, najbolji jaran, u godinama ”mladosti i ludosti” bio mu je Hidajet Bugi Sijerčić, oba su divno pjevali meksikanske i talijanske melodije, oba su divno pili (a to se mora znati) i jos slađe mezili.

A takvih, sumnjam, da je bilo i da će ih biti.

Šele