Tvornica Prečistača Rogatica – TPR

Kada je Ejub Hasečić davne 1960. zagrmio u krugu “Tehnotransa” zašto mu vozila stoje, a dobio odgovor nema filtera, još ga je više spopao bijes. Uzeo je stari, naftom zaprljani filter, razvalio ga i rekao: “Ovo će Ahmo Džiko s Galibom Pašićem napraviti za tili čas!”.

I bi tako, Ahmo (obućar) uradiće i zalijepiti zaptivke, Galib (limar) će skrojiti i napraviti limenu kutiju, a Vrana Mustafa (automehaničar) će to valjano ispitati. I bi tako. Urađeno je desetak komada, kamioni su pokrenuti, a Ahmo i Galib su sa svojim radnicima iz obućarske zadruge i limarsko-bravarske radionice “Rad” preuzeti od strane “Tehnotransa”. Bio je to pionirski početak, ali će ovaj skromni pogon za dvadesetak godina izrasti u vodećeg jugoslovenskog proizvođača filtera.

Ejub

Po odvajanju pogona za proizvodnju prvi direktor je bio Mehmed Hajrić, trgovački maher, koji je angažovao čak i jednog diplomca sa akademije za pozorište i film (Fadila Smajovića) i krenuo u marketinsku kampanju. Kupci TPR-ovih filtera ubrzo postaju vodeci proizvođači privrednih vozila u bivšoj državi. Slijedeći direktor bio je mladi i ambiciozni inžinjer Hamdija Hadžihasanović, koji akcenat daje na školovanje vlastitog kadra. Sa Školom učenika u privredi uspostavlja saradnju i stipendira najbolje đake na fakultetima. Kupuju se i licence “Boš” i “Donaldson”, gradi se nova hala, zapošljavaju se novi radnici. . .

Hamdija odlazi u Sarajevo, a dužnost preuzima ekonomista Ramiz Lihić, koji ulaže cijelog sebe i TPR je u nezaustavljivom razvoju. Grade se nove hale, ulazi se u nove projekte, podižu se novi infrastrukturni kapaciteti za tri nove fabrike (grijanje, plinska stanica, kompresorska stanica, prečistači otpadnih voda, plinska stanica). Uspjeh je kao trn u oku i Ramiz ubrzo mora dati ostavku zbog zakulisnih, nacionalističkih igara.

Poslije njega dolazi mladi inžinjer Kemal Suljagić, koji mladošću unosi nov način razmišljanja. Čovjek ima viziju, veliki je znalac, okuplja saradnike koji znaju, ali ga iznenadna smrt sprječava u njegovom naumu. Naslijeđuje ga inž. Hamid Smajlović, koji se ne snalazi u sve turbolentnijim vremenima, u TPR ulazi politika na mala vrata, u kancelarijama njegovih novih rukovodilaca zameće se i jezgro budućeg SDS-a, čiji vojvoda Rajko Kušić s čovjekom iz sjene podriva temelje TPR-a, koji danas doživljava stečaj.

U svojoj tridesetogodišnjoj istoriji (do rata) bila je to firma koja je mogla povući razvoj cijele Rogatice, koja je bila prepoznatljiva u Jugoslaviji, koja je imala budućnost.

Za sve to vrijeme TPR je bio neodvojiv dio Rogatice pronoseći njeno ime širom zemlje, od TV filmova i spotova, učešća na međunarodnim sajmovima automobila (Brno, Zagreb, Frankfurt, Beograd, Solun) preko mecenstva mnogih kulturnih i sportskih dešavanja. Radnici-sportisti učestvuju na mnogim igrama radnika auto i motorne industrije od Ohrida do Beograda i Maribora, TPR je sponzor mnogih republičkih sportskih i kulturnih manifestacija, u njegove hale navraćaju umjetnici, političari, privrednici i drugi uglednici.

Danas je to samo jedna tužna priča, kakvih je mnogo u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. TPR je u stečaju, a njegova vrijedna imovina koju su stvarale stotine Rogatičkih radnika, rasprodaje se u bescijenje.

Šele

(znacke sačuvao i fotografisao Nedžad Ćesko)

Leave a Reply