VAGON

Poznata Rogatička ljetna bašta (sa preko petsto stolica) u hladu stoljetnih kestenova i lipa, u srcu čaršije bila je, godinama, okupljaliste građana Rogatice. Sa uređenim mušepcima gdje su sjedile stalne akšamlije i gosti, sa ogromnim šadrvanom, plesnom pločom, a ljeti i sa vrhunskom kapelom (tako smo mi zvali kafanske orkestre) i iznad svega odličnim pečenjem, ćevapčićima koje je pravio Suljaga, a pomagala Timka i drugim mezetlucima, bila je nešto što je Rogaticu preporučivalo svakom putniku namjerniku.

Godine 1964. tadašnji direktor Boro Lučić odluči da sruši poznate mušepke (kao zaostali dio prohujalog vremena) i podiže novi zatvoreni objekat montažnog tipa koga raja odmah prozvaše Vagon. To jest bio moderniji objekat, ali Bašta izgubi svoju ljepotu i car. Taj Vagon bio je poznat što su se u zimskim noćima u njemu iskupljali lokalne pijanice, lezihljebovići i beskućnici, a samo ponekad bi navrati pokoji domaći zajebant da prekrati vrijeme, a pored toga imao je najprljaviji toalet kojeg je potpisnik ovih redova ikad vidio.

Bašta je lagano gubila sjaj, obično bi radilo pet-šest stolova, a konobari su po cijeli dan krpama ganjali muhe s prljavih stolnjaka. Samo poneki stari akšamlija navrati bi u akšam da se prisjeti “kako je nekad bilo” i osjeti dah vremena koja su davno prohujala. Ostarjeli konobari Ibrahim Tantula, Miralem Jarović, Mujo Salan samo bi, tada, nijemo slijegali ramenima uz ono poznato: “Jah!”

I za ilustraciju evo jedna anegdota. Ljetno doba, mađar uždio, a u Baštu svratiše trojica nepoznatih. Traže hladne pive, a Daja im, onako hladno, odgovori:
“Nema. “ Onda ovi priupitaše, a ima li leda.
Bude ponekad” – uzvrati Daja,
“Kad?” – opet će žedni gosti,
“Ponekad, zimi. . . !!!” – odgovori za šalu uvijek raspoložena Daja. I ljudi se pokupiše ko furija, a Daja nastavi, nalakćena na šank, mirno ćaskati sa kolegicom.

Šele

Be the first to comment

Leave a Reply