Lambo

Bijaše mršav, košćat, brkat i namrgođen. Ljut, uvijek s čehrom na glavi, pokazujući žilave mišiće:
“Vidi, aždahe, japije. . . “
I onda poteče priča ko mlijeko, slatko, al’ koje nakon pive pravi gorušicu:
“Ja, kad ševa propjeva, kad nataknem šarene haljine, niko s kefom nije mi ravan. . . Kiko, može l’ jedna?”
“Može, al’ prvo jedna od Safeta”.
I onda krene: “Ljubav je kalavaro, u životu sve, za ljubav se živi, boluje i mre. . . ljubav je kalavarOOOO. . . . “
I ide glas, gorak od duhanskog dima, od teška života, isplakan toplim pivama:
“Ljubav je kalavaroooo. . . . “

Riječ je o Avdi, Lambi, nesuđenoj zvijezdi fudbalskih terena, moleru, priča je o njegovom čardaku, naherenoj kuli na sred Podljuna, sa malim pendžerima i nakošenim kapidžicima. Priča je i o gramofonu i stotinama ploča, Safeta i Zaima na kile, priča je o dertu, glasu koji se leluja poput onoga koji ga pušta, a ne liči na jauk, na bol, nego tugom priziva, omađijava i boli.

Još uvijek mi u glavi, danas, kad sam daleko, u mjestu nemjestu, kad me nesan razara i kad me godine, a petnaest ih se nareda ko da dlan o dlan udari, vrate u Baštu gdje mi se prikazuje Lambo, namrgođen, s vjeđama pretvorenim u prijekor svemu što ne umije da pjeva, i kao da čujem lupanje lanaca iz obližnje zgrade i svjetla grbljanskih svijeća, i ne smijem da prođem kroz svoje djetinjstvo. A onda čujem pjesmu: “Ljubav je, kalavaro. . . “ i utonem u, kakav takav, san.

Šele

Leave a Reply