ADEM – Kino (plakata viška)

Ne treba neko biti ni profesor, ni inžinjer, ni doktor, niti ne znam ti šta, da u životu jednog mladog čovjeka ostavi neizbrisivi trag i usadi nešto što će ga pratiti cijeli život. Priča je o čovjeku kojega svi Rogatičani sigurno znaju, barem oni koji su bilo kada otišli u kino. Riječ je o rahmetli Ademu Ćatiću.

Adema sam skoro znao od kada znam za sebe. Uselili smo se u stan iznad kina, ja mislim sedamdeset treće ili četvrte, kad mi je bilo četiri ili pet godina. Rahmetli Teufik Akšamija se preselio u svoju kuću, a mi uselili u njegov stan.

U to vrijeme filmove je prikazivao rahmetli Rifet Čamdžija, Adem je održavao kino, a teta Hanka prodavala karte. Rifeta pamtim kao blagog, uvijek nasmijanog čovjeka. Volio je fotografisati. Skoro sve slike koje sam imao iz tog vremena, imao sam zahvaljujući njemu. No kako to u životu obično biva, dobrim ljudima se dešavaju ružne stvari. Rifet ubrzo oboli od bubrega. Jedno vrijeme je išao na dijalizu u Foču ja mislim. Nedugo poslije toga izgubi borbu sa tom opakom bolešću.

Nakon toga, Adem je preuzeo prikazivanje filmova. Često sam mu i ja pomagao mada Adem nije volio da mu se neko petlja u posao, jer je bio jako pedantan. Vrata prostorije iz koje su se prikazivali filmovi su bili odmah do naših kućnih vrata. Meni je kao djetetu bilo jako zanimljivo da se vrtim oko aparata za projekciju i posmatram kako filmska traka putuje sa jednog kotura na drugi prolazeći kroz nekoliko nazubljenih valjaka uz karakterističan zvuk. Aparatura za prikazivanje filmova je bila poprilično stara pa se često dešavalo da film u toku predstave pukne uz burno negodovanje publike. Kasnije su te aparature zamjenjene novim, isto tako češke proizvodnje, ali dosta modernijim.

Svakog drugog dana, Adem je išao u poštu da pošalje stari, a podigne novi film. Filmovi su dolazili u nekim sivim paketima sa opkovanim ćoškovima. Unutra su bile okrugle limene kutije, a u njima filmska traka ili jedan čin. Obično su filmovi imali šest do osam činova u zavisnosti o dužini trajanja, tako da su za jedan film bile potrebne dvije takve kutije, jer je u svaku moglo stati najviše četiri čina. Onda bi se film premotavao na veće koture, a usput bi se pregledao da nema nekih oštećenja.

Ukoliko bi film bio oštećen, morao bi se prerezati, oštećeni dio izbaciti i onda zalijepiti u jednom posebnom kalupu. Film bi se lijepio acetonom. E to je dio posla koji sam ja volio raditi, mada uvijek pod Ademovim budnim okom. Tu se nema šta zajebati, ali je Adem uvijek volio da provjeri jesam li to dobro uradio.

Plakate za filmove su dolazile posebno. Uvijek sam molio Adema da mi ostavi jednu plakatu, jer sam ih skupljao. Moja prva plakata je bila Let iznad kukavičjeg gnijezda. Mislim da je to bio film iz sedamdeset pete. Ponekad bi došle samo dvije velike plakate koje je Adem morao poslati dalje, tako da bih ja ostao uskraćen za veliku, ali bih onda zalapio neku malu koje su pokazivale neke inserte iz tog filma.

letiznad

I kasnije kada sam malo poodrastao dosta sam vremena provodio sa Ademom. Obično prije škole ponekad bih mu pomogao da pomete kino. Bilo mi nešto mrsko da mete sam. Subotom i nedjeljom bi doveo svoju raju pa bi čistili. Adem bi nas sviju kasnije pustio da džaba gledamo film. Skoro sav otpad iz kina su bile oljupine od košpica koje je raja nemilosrdno tamanila. Skoro negdje čitam kako su košpice od tikve dobre za prostatu, pa nešto kontam ako je samo deseti dio toga tačno, mi Rogatičani ne bi trebali imati problema s tim jer smo svih tih godina bili podvrgnuti masovnoj terapiji Mikija košpicara.

Jednom smo, čisteći tako, našli neke bonove za topli obrok. Nekome ispali. Nismo znali šta ćemo sa njima pa ih odnesemo Fići naletu. On onda pokupi nas svu malu raju ispod zgrade i odvede u expres restoran ispod hotela na grah i šampite.

U to vrijeme gledao sam skoro svaki film koji je dolazio u kino. Najveći utisak na mene u tom periodu je ostavio film Lovac na jelene. I dan danas ga mogu stalno pogledati, jer me uvijek vrati u to vrijeme kad sam ga gledao prvi put. Bila je nedjelja 1978-e i predstava je bila u 12 sati popodne. Pored tog filma sjećam se i filma Bidai ili Rastanak. Bio je neki tužni indijski film i raja je plakala naglas tokom cijele predstave.

Tih godina najpopularnija glumica, barem za moju generaciju, a mislim i malo stariju, je bila Sylvija Kristel sa svojom ulogom u filmu Emmanuelle. Njeni glumački kvaliteti su bili neupitni i upravo zbog toga smo mi svi sa sa nestrpljenjem čekali svaki novi nastavak Emmanuelle. Ona je ostavila neizbrisiv trag u svima nama i usadila nam tu bezrezervnu ljubav prema sedmoj umjetnosti.

U moje vrijeme, neprikosnoveni vladar sjedišta u prvom redu sa brojem sedam je bio Adnan Mrguda Nanda. To je bilo nepisano pravilo koje je raja bezuslovno poštovala. Jedino u zimskim mjesecima bi mijenjao mjesto za sjedište sa brojem šest. Razlog je bio taj što mu je šaraf kojim je broj sedam bio pričvršćen za stolicu izvlačio žicu na džemperu, koji mu je po njegovim riječima poslala tetka iz Pariza, pa ga je ljubomorno čuvao.

Sjedište na broju šest je bilo sigurno, jer je neko bio odvalio broj. Kad bi došlo do prekida filma Adnan bi u znak protesta kao oparen skočio iz sjedišta, napravio jedan krug i ponovo bi se vratio na mjesto. U sali je bilo strogo zabranjeno pušenje. Uvijek bi se našao neki frajer koji bi pokušao krišom zapaliti cigaru, ne znajući da Adem odozgo vidi dim kroz zrake projektora. Ubrzo bi se Adem kao nindža stvorio iza njega ufatio ga za kragnu i prestupnik bi se i ne znajući šta ga je snašlo na brzinu bio izveden iz sale napolje u mrak pored baba Kosine ograde.

Usput bi dobio i zabranu dolaska u kino, što je u vrijeme kada nije bilo videorekordera i samo dva kanala na TV bila poprilično surova kazna. Baba Kosa je opet bila posebna priča. Nikada se nije pomirila s tim da joj je država oduzela zemlju da bi napravili kino (tj. produžila zgradu da bi napravili svlačionice). Svoje nezadovoljstvo tom odlukom je izražavala na taj način što bi ponekad raju koja je izlazila iz kina posipala vodom sa njene verande.

Adem se trudio da održava kino besprijekorno, koliko su tadašnje mogućnosti dozvoljavale. Dolazio bi rano ujutro, a odlazio kući poslije večernje predstave. Kada bi pravio pauzu, ja bih nam iznio kafu pa bi ponekad bacilli tavle. Nije se nikada ljutio kad bi gubio, niti je volio zajebavati kad bi dobijao za razliku od mene.

Mislim da je kino ostavilo poseban trag u nama svima, jer se svi sjećamo neke dogodovštine u i oko kina. Ja sam imao posebnu privilegiju, zahvaljujući Ademu, da sve to pogledam i iza scene i da direktno sa kućnog praga zakoračim u svijet filma i da doživim na neki drugi način.

U ovum ratu zlikovci ubiše Adema negdje kod Kovanja. Ne mogu da se sjetim našeg posljednjeg susreta. Volio bih da sam imao šansu da mu se zahvalim za sve sretne dane moga djetinjstva i rane mladosti koje sam proveo velikim dijelom zahvaljujući i njemu. Ali opet nešto kontam da dobri ljudi ne očekuju zahvalnost, jer je njima to nešto normalno, a Adem je bio dobar čovjek. Ja to znam.

Ljetos sam bio u Rogatici. Samo sam se provezao pored kina. Nisam se uopšte zaustavio da pogledam. Neke uspomene ne treba dirati. A i jebalo ih kino bez Adema.

Ipak mi kroz glavu prođoše dvije scene.

Scena prva:
Lijepa ljetna veče. Plato kina oživi oko sedam sati kad teta Hanka počne da prodaje karte. Adnan je tu prvi da pokupuje cijeli prvi red za manju raju, koja mu je dala pare. Ispod kestenja raja sjedi i čeka početak filma, a iz bašte se čuje muzika.

Scena druga:
Jutro. Adem ide preko platoa i nosi pakete sa filmovima. U ustima mu cigara sa filterom izgriženim do bola, tako da mi nije jasno kako dim ikako prolazi kroz njega. Ja ga sretnem i dok spušta pakete da se pozdravi sa mnom, ja ono svoje uobičajeno “Šta ima ba Ademe care? Hoće li biti plakata viška?“

delfi_lovac_na_jelene_michael_cimino

 

Skoro sam ponovo gledao film Lovac na jelene. Odlični glumci, dobar scenario. I opet, kao i svaki put, taj film me oduševi i vrati u mislima u davnu 1978-u godinu kada sam ga gledao prvi put. Tako mi se ponekad čini da je i Rogatica bio strašno dobar film, jedna neponovljiva priča sa odličnim glumcima od kojih je svaki dao svoj maksimum da bi se i mlađe generacije rado sjećale i prepričavale priču o rogatičkoj čaršiji s kraja jednog vijeka. Kao i većina priča iz Ademovih filmova, ni ova nije imala happy ending.

Armin

Leave a Reply