Vrijeme – dvadestdrugi april 1992.godine.Sjedim s rahmetli Naskom, najboljim drugom, i velim mu:”Ja cu, Nazife (tako sam ga zvao kad su vodjeni ozbiljni, teski razgovori), mozda danas otici da obezbjedim porodicu.Ako Bog da vraticu se za petnaestak dana. Evo ti kljuc od mog stana pa uzmi ako ti sta treba”. Teska su to vremena, jos teze odluke. Ne znam da li lazem sebi ili Naski, tek, Nasko izvadi duhansku kutiju, s duhanom i papirom i veli mi: “Ko zna kad cemo se vidjeti, evo ti ako ti ustreba, ratna su vremena, a i nek te podsjeca na mene”.
Rastali smo se bez rijeci. Bilo je kako je bilo, ja im nikad halalio nisam Naskinu zvjersku smrt, tog dobrog covjeka, koji nikom, ama bas nikom, nije zla mislio.
Kutija je i dan danas kod mene. Dodao sam ona slova NT keramickom bojom, da se nikad ne izbrisu, ni sa kutije ni iz sjecanja. Nikad u nju ne stavljam duhan, mada bih trebao, da onako, sam, natenane smotam, odbijam ljute dimove i u plavicastim oblacima dima gledam dragi lik. Jah.
Sele
