Ne mere se o Rogatici, a ne pomenuti ovog čovjeka. Ja sam bio malehan pa mu ime nisam upamtio, ali toliko velik da ga se sjećam. Živio je u maloj kućici, koju kasnije kupi Hajraga Šehić, koliko se mogu sjetiti. A ono radi čega ga upamtih je to, što je im’o drvenu nogu. Vele da je svoju zijanio u ratu, pa mu onu napravili. Bio na švabinoj strani, pa i oni koji su ga sažaljevali, krijući to činiše zbog vlasti. Još vele stari, da je i golemo ordenje imao. Oni kojima je ovo Jarkan pričo, još i vele da je ordenje zakopo negdje u Njemačkoj, jer ne smjede da hin ponese u Titinu Jugu. Sjećam se i kad mu dženaza bi na Nišanima, al’ ko mu je familija sad nikako namogu da se prisjetim.
A do smrti je po vazdan bio jal’ na čaršiji, jal’ u kafani, jal’ na pijaci. Čini mi se da je sa Čiminim (žena Ćazima Hodžića) babom najviše vakta provodio, a more biti i da su rod.
Zele
Dodatak: Jarkan se zvao Mujo Jarović. Odlikovan njemačkim zlatnim križom sa hrastovim listom za iskazanu hrabrost u borbama oko Staljingrada. A jaran mu se zvao Halil Bradarac (Čimin babo).
Šele