Hasim Lihic dobio je nadimak po imenjaku Hasimu Kucuku Hokiju koji je pjevajuci “Pijem da je zaboravim” stekao opstu slavu i sa svojih jedanaestoro djece, od kojih su trojica nosili ime TITO 1, 2 i 3, definitivno usao u legendu, dok je nas Hoki nestao u zadnjem ratu, a da za njega, skoro da niko i ne pita. Hasim Lihic je bio samozatajen, tih, nenametljiv. Okusao se u braku i to je propalo, da bi na kraju ostao zakleti nezenja. Uvijek uredan i dotjeran, uvijek tamo gdje se nesto desava, bilo to u Domu kod Pasana, bilo to u kinu, bilo to na korzu. Jedno vrijeme je radio kao ekonom u staroj osnovnoj skoli kad su se djacima dijelile zemicke i ampren corbe. Lazno optuzen za sitni manjak, definitivno je napustio svaki angazman u drustvenom sektoru. Radio je (nadnicio), a da to niko nije znao, u rani sabah, lijehe, rasad, pritke, buranija, a navece, skockan i uljudjen u Domu kulture zapocainjao je monolog:”Ono, sto ti rekao Sele, Mirso…”. Napravio je skromnu kucu u svojoj Zakuli, sadio cvijece, u aksam ga zalivao i potom izlazio u carsiju. Mnogima nije bilo jasno od cega, i kako, zivi. Ponosan, gord, nikad nikom, ama bas nikad, nije rekao ni “potamo se”. Stoga i zapis o njemu u nasem abecedariju, da ga se sjetimo, onog ulickanog momka koji je svirao bugariju u KUD-u kada je Nikola Juricevic uvodio tamburicu u svakodnevni zivot carsije zvana Rogatica. Onog Hasima Hokija kome smo pjevali pjesme :”Hasime,meti me,pini me…kakva sam,slatka sam”. Na slici je Hasim Lihic sasvim desno.
Sele
