GRAČANIČKA “ŠKOLA”

Dugo sam mislio koji naslov dati ovom pisanju i ovo mi se cini realnim. Naime, generacijama se praktikovalo loviti ribe rukama. I svaka od tih generacija ostavljala je znanje slijedecoj generaciji. U Gračanici tu skolu mnogi zavrsise i razlikovala se od onih iz ostalih dijelova grada. Mozda sto imadosmo i Sucesku (u daljem tekstu Gracanica jer smo je svi tako i zvali) u kojoj se pocinjalo.

Ja pamtim od generacije Muniba i Ismeta Mehmedovica, koji su u ovome tad bili eksperti. Gledao sam kako pregledaju obalu zavlaceci ruke u njene supljine, kako samo odredjeno kamenje i stijene pregledaju i kao kad madjionicar iz sesira vadi zeca u njihovim se rukama stvori riba. Tad djecaku bas ovako to izgleda, jer dok sam pokusavao imitirati ih, ni loša se u rukama ne stvori, jer uvijek nekako strugne iz ruke. Munibu i Ismetu bi se cesto pridruzivali Beca Causevic, Midho Pasic, Hafuz, Ramiz Jusupovic Crvenac, a na Rakitnici grupa je znala biti i veca.

A onda Salko Kikic odnekud sve cesce poce s njima biti u akciji. A mojim rukama se pocese nalaziti lose, pesevi, a i poneka mala pastrmka, i znao sam tad da cu i ja jednog dana poput njih biti madjionicar. Uz Salku koji ispece zanat najcesce bi Hasib Torlak Beli, Kena Hadzihasanovic i jos neki ponekad, da bi za par godina u grupu usao Safet Medosevic Cake, Galib Drakovac, Hasibov brat Bego. E kad su mogli oni, mogli smo i Senad Hasecic Pace, Vrazalica Hamed Srbe i ja. Tek kad slusah Kikica, s kojim smo isli i koji nije zalio reci sve sto zna, bi mi jasno da i za ovo treba skola. Meni je Munib (Ismet) reko da….govorio nam je. Kako ribu traziti, uhvatiti, sta kada u medju rukama osijetis zmiju ili misa kog u Gracanici dosta bi meni licno najgore. Pod kojim kamenom moze biti riba, a na kraju o onim velikim za koje je potrebna prava carolija. Kada je riba pod medjom i kada miruje nju lisce koje voda nosi kao i sitne grancice diraju i zato slobodno je dirajte i vidite gdje je glava a onda istovremeno stisni i prst u skrge i jako prema gore govorio nam je Kikic.

A ako vidis da je zmija ne bjezi, jer ce te napasti, vec trazi rep. Kad ti je rep u ruci, brzo stisni i sto brze mozes vadi ruku iz vode i zavintaj sto mozes brze ukrug. Vidjevsi cudjenje i pitanje na nasim licima, objasni da se tako zmija onesvjesti i postaje bezopasna .Plasio sam se da se ovo ne desi, jer slusajuci price o zmijama nije mi to tako jednostavno izgledalo. A onda prvi put u ruci zavucenoj pod obalu Rakitnice, na dijelu pod starom pilanom, osjetih da je zmija. Ja, Pace, Srbe i Cake tad bismo u grupi i nije bilo onog koji nam je govorio sta ciniti. Ovo sam morao sam odraditi i rekoh ostalim sta se desava. Zadrhtase noge i srce zalupa, a rijeci koje u skoli slusah smirise ruke. Izvedoh postupak koji mi ucitelj opisiva i mada su se noge jos tresle i skoro klecale od straha gledajuci opruzenu zmiju u mojoj ruci, poce se raddati dosta jako samopouzdanje. Nisam ni pomislio uciniti tad ono sto je Kikic u tim trenucima volio uraditi. On je na kraju volio nekog od prisutnih udariti onesvjecenom zmijom i uz veliki smijeh gledajuci ga prepadnutog reci “Pa vidis da nije opasna.”

Kvava je onaj koji prvi iza nas podje u skolu. Uz njega krenu i Kiza, Kuca, Bezec, Ziko, Suljo, Suhi i jos neki. U koritu Gracanice poce bivati sve manje vode i skola se premjesti na Rakitnicu.
Dok sam onako usput i radi ceifa kupajuci se u Rakitnici, ponekad zavlacio ruke u njenu obalu, gledao sam grupe onih mladjih kako obilaze kupalista i zalaze u plicake Rakitnice pretrazivajuci medje i kamenje. Nove ucitelje i ucenike mamila je radoznalost i zelja da i ovu skolu svrse.

Kako to zivot samo zna uciniti nakon mnogi proteklih godina desi se da daleko od Rakitnice, Gracanice i Rogatice na Dzordzijskoj rijeci Catahuci, sa mojim madjionicarem Munibom, sa Siskom i Suhim lovim ribu. Oni Indijanci koje sam gledao u djetinjstvu, dok vjesto love, nestadose, a na njihovoj rijeci lovi neko drugi. Rogaticani i svrsenici Gracanicke “Skole”.

Zele

Be the first to comment

Leave a Reply