Vehabizam

Rogaticani · **Napisano:** Oktobar 21st, 2008, 1:53 am

Quote:

Vehabizam je konzervativni pokret u Islamu koji se utemeljio koncem 17. i početkom 18. vijeka. Njegov duhovni izvornik je Muhammed 'Abdulwahab, tzv. reformator Islama, porijeklom iz Saudijske Arabije. Vehabizam u suštini se zasniva na redukcionističkim i izvornim idejama o islamu te kroz iste ima vrstu interpretacije islama koja se razlikuje od drugih islamskim smjerova kao što su sunizam, sufizam i šiizam. Vehabizam nastoji zadržati muslimane na izvornoj interpretaciji Islama bez daljnjih znanstvenih, teorijskih i sl. posredovanja u interpretaciji. Samim tim vehabizam je interpretativni tok koji nema svoju literaturu, koji nema svoje mišljenje, te duhovni tok koji zagovara krajnje reduciranje čovjeka kao pojedinca i muslimana kao zajednice. [1]

Vehabizam je nastao kroz političku podjelu u Saudijskoj Arabiji krajem 17. vijeka u kojem je dioba napravljena između političkog života muslimana i religijskog pri kojem je religijski život kontrolisan od strane Vehabijskih izvornika.

U modernom vremenu vehabizam je najprošireniji u nemoderniziranim dijelovima Azije i u manjoj mjeri u Evropi te ga mnogi okrivljuju za podsticanje i ideološka osnova današnjim terorističkim grupa u Afganistanu, Saudijskoj Arabiji i Iraku. Također se smatra da su pojedini poklonici vehabizma sa svojim vehabijskim ideološkim uvjerenjima poduprijeli terorističke napade u SAD-u i Evropi.

Wikipedia

Vehabizam se u BiH pojavio tokom agresije, a u potpunosti zazivio nakon kraja agresije na BiH.
I dok je to u pocetku bilo sasvim neprimjetno, sada uglavnom izazive ostre kritike u javnosti.
Veliki je broj javnih rasprava na temu pojave vehabizma u BiH, ali je cinjenica da su mediji u ovom slucaju opredijeljeni. I to protiv vehabizma. Zato cu ovdje za pocetak postavljati neka interesantna razmizljanja o ovoj pojavi.

Evo za pocetak dio intervjua iz Oslobodjenja sa prof. dr. Adnanom Silajdzicem.

Silajdžić: Vehabizam je pokret koji se veže za Muhammeda ibn Abdulvehaba koji se pojavio u 18. stoljeću u Nedždu, u Saudijskoj Arabiji, kaže Silajdžić. Nastao je kao reakcija na kolonijalizaciju i okcidentalizaciju muslimanskih zemalja. U osnovi, ne možemo govoriti da je vehabizam, dok je njegova poruka bila ograničena uglavnom na Arabiju, bio negativna pojava. Zašto? Prosto zato što je Muhamed ibn ‘Abd al-Wahab, poput i drugih ravaca koji su reagirali na modernizaciju muslimana, težio generičkom odnosno unutarnjem razvoju islamske civilizacije pod sloganom “vraćanja čistome islamu“.
Ako bismo htjeli vehabizam karakterizirati u dvije rečenice, onda bi to bilo ovako: to je učenje koje je razvilo konzervativno ahistorijsko, mrtvo, statično, neatraktivno, dosadno razumijevanje tradicije i koje, u skladu sa tim osporava svaku moguću vrijednost četrnaest stoljeća razvoja islamske intelektualne tradicije koja je proizašla iz kur’anskih i poslaničkih korijena

Oslobođenje: Preneseno u bosanskohercegovački kontekst, šta to znači?

Silajdžić: To znači da sa takvom “filozofijom” islama, ali i povijesti, vehabije u BiH nisu u stanju sebi, a kamoli tradicionalnim bh. muslimanima artikulirati putove islamske ili muslimanske modernosti. A mi smo baš sada suočeni s takvom zadaćom. Ne možemo se vraćati natrag, jer je to antiislamski stav, niti možemo dozvoliti da nam drugi sugeriraju modalitete izlaska iz višestoljetne krize. Tu zadaću moramo sami izvršiti. Nažalost, ni oficijelna bošnjačka ulema nije još sposobna ponuditi djelotvorne odgovore. Ilmija na početku 21. stoljeća, u ime tobožnje zaštite fundamentalnih kulturnih nacionalnih interesa, opravdava svo zastrašujući dogmatizam i krajnju intelektualnu i kulturnu rezisten tnost. Pitam vas šta je to ulema osim famoznih ilahija i kasida značajno pridonijela radikalnom osvježavanju bošnjačkog kulturnoga bića? Oni još žive u uvjerenju da je duhovni i kulturni identitet nešto što se rođenjem stječe, što je povijesno fiksirano i što ne podliježe bilo kakvim promjenama i razvoju, a ne nešto što se vremenom gubi ili osvaja, baš kao i čovjekova sloboda. U tom smislu nema nekih značajnijih razlika između oficijelne uleme i vehabija. I jedni i drugi ostaju kod neke vrste potisnute religioznosti ili redukovanoga islama samo što vehabije u svojemu pogledu na islam više insistiraju na povijesno dovršenim tradicionalnim a Ilmija povijesno istrošenim kulturnim paradigmama. Hoću kazati da se vehabije nisu pojavile tek onako. Nisu tu u pitanju, kako se nerijetko misli, isključivo vojni i politološki razlozi. Obično se njihova pojava vezuju za rat u Bosni i Hercegovini.

Oslobođenje: Ali, došli su za vrijeme rata..

Silajdžić: Jesu došli tu, ali ipak, treba kazati da se mi prvi put nismo suočili sa tom vrstom tumačenja islama dolaskom Arapa, stranaca u BiH. Mnoge naše kolege su se obrazovale na saudijskim univerzitetima u Medini i Meki. Konceptualno gledano takvo tumačenje islama u Bosnu unose svršenici poznatih univerziteta u Medini i Meki koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća. Utjecaj takvih ideja na razvoj vjerskog života Bošnjaka u kasnijim godinama trebalo je ozbiljnije sociološki pratiti. Nažalost takva kritička projekcija je izostala.

ZELE · **Napisano:** Oktobar 25th, 2008, 1:48 am

U principu sam za sve one koji upraznjavaju Islam i smatram ih bracom po vijeri.Kad je u pitanju Vehabizam u Bosni misljenja sam da nije potrebno stoljecnu tradiciju upraznjavanja Islama mijenjati.Po meni jos jedna podijela Bosnjaka koja apsulutno nije potrebna.Cak i na prvi pogled razlika je ocigledna jer sam stil oblacenja je ocigledan i potvrdzuje razlicitost i podijelu.
Sve u svemu mislim da nije potreban iz jednog jedinog razloga a to je promijena tradicije i podjela naseg naroda.

alcicak · **Napisano:** Oktobar 25th, 2008, 8:46 am

Unazad par godina sam i sama tako razmišljala...."ruku na srce"!
Međutim, sve što više saznajem o svojoj vjeri, i onom što je ispravno a što nije, dolazim do spoznaje da naša tradicija po nekim pitanjima uveliko odudara od ispravnog vjerovanja.
Npr.: tradicija je kod nas da se uče tehvidi...potpuno neispravno! Znam da će mnogi reći, e to je vazda bilo i tako to, ali;
to je novotarija, i nema mjesta u islamu. Tradicija je da se "pjeva" mevlud...neispravno, po našoj VJERI, po TRADICIJI opet ispravno....
Ja se ne odričem svog BOŠNJAŠTVA s tim što neću učestvovati ni na tehvidu, ni na mevludu (to ono gdje se "pjeva", učenje je nešto drugo). A ni tim što podržavam braću koje nazivaju vehabijama...
Meni ne smetaju, čak mi je drago kad mogu da vidim da se u Fahdovoj džamiji može klanjati bilo koji vakat, a da nisi sam.

Rogaticani · **Napisano:** Oktobar 25th, 2008, 2:20 pm

Interesantna razmisljanja.
Slazem se sa alcicak u vezi tevhida. Ali takodje sam i protiv toga da odredjena vjerska lica, ne zele uciniti ama bas nista bez hedije. Ali to je neka druga prica. Ako cemo vec realno gledati, i ako cu uzimati za primjer i porediti veliki broj efendija i vehabije, onda je sasvim logicno ko je u toj kompraciji posteniji.

Quote:

Poslanik s.a.v.s. nas podučava da mimo naših plaća za posao koji radimo ništa ne smijemo više uzimati.

Prenosi Burejde r.a. da je Poslanik s.a.v.as. rekao: "Koga zadužimo za nešto i za to mu damo naknadu (plaću), sve što uzme mimo toga je utaja (prevara)." (Ahmed)

Zele podjele nam ne trebaju, ali kada neko nema tolerancije, onda je podjela neminovna. Ovo se da vidjeti u svim drugim sferama zivota. Vjerovatno nema nigdje manje zemlje, a vise podjela medju jednim narodom.

A evo sada jedan izuzetno dobar tekst, koji je poprilicno dug. Ja sam podebljao neke recenice koje su meni interesantne.

Quote:

''Vehabizam'' i ''vehabije'', imena često upotrebljavana sa omalovažavanjem od strane onih koji im ne pripadaju, dana su učenju i sljedbenicima Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, koji je, potaknut praksom za koju je tvrdio da graniči sa kufrom pokrenuo kampanju da ''očisti'' islamsko vjerovanje. Mnogi vehabijski pokret porede sa islamskim ''reformatorskim'' i ''revivalističkim'' pokretima u različitim krajevima islamskog svijeta.

Studija profesora Algara o fenomenu vehabizma dolazi u pravi trenutak: dolazi nakon uspona i pada talibanskog režima u Afganistanu, čija je ''islamska'' vlast neporecivo bila kopija vehabijsko-saudijske vlasti na Arabijskom poluostrvu. Razlika među njima bila je u tome što je prva uništena zbog toga što je pružala otpor zapadnom kabadahijskom ponašanju, dok potonja opstaje zahvaljujući američjkom interesovanju za naftne rezerve u regionu.

Zapadni mediji kao vehabije karakteriziraju bilo koju džihadsku grupu u Centralnoj Aziji i uobičajeno koriste fraze poput ''strogi sunnijski islam'' ili ''puritanski islam'' kako bi opisali saudijsku ili talibansku vlast. Ali, vehabizam nije isto što i sunnijski islam; ustvari vehabije napadaju mnoge sunnijske tradicije kao širk (višeboštvo, pridruživanje Bogu partnera) i bid'at (novotariju), primjer čega je obilježavanje Poslanikovog dana rođenja.

Većina nevehabija ima opštu predstavu o vehabizmu makar da osobno nisu imali doticaj sa njim. Općenito govoreći, vehabije uživaju u polemici, ne trpe drugačije mišljenje, često su šovinistični u svojim tumačenjima i obično površni u pristupu. Bilo ko sa vehabijskim sklonostima je općenito vrlo slobodan u upotrebi tako jakih termina kao što su bid'at, kufr (nevjerovanje), akida (vjerovanje), širk i hurafat (izmišljotine, praznovjerje).

Ipak, sklonost da se obilježi i osudi nije ekskluzivno vehabijska. Brojni drugi pseudo-intelektualni pokreti za ''čišćenje'' islama nastali su kasnije, često tvrdeći da su muslimani u zabludi ''stoljećima'' i da mogu biti spašeni samo ovim njihovim ''očišćenim'' razumijevanjem, kao da u islam ugrađeni sistem skretanja i popravljanja nije adekvatan.

U ovu kategoriju se mirne duše mogu svrstati zagovornici ''zlatnog dinara'' i sljedbenici anti-hadiskog pokreta, oba ekstremna na poptupuno suprotnim pozicijama, ali identična u pristupu i načinu razmišljanja: jedni obuzeti monetarnim pitanjima, drugi slabim hadisima.

Za bilo koji pokret koji nema intelektualno utemeljenje očekivati je da doživi neuspjeh, posebno kada nastoji interpretirati i ponuditi smjernice objavljene paradigme. Vehabizam je izrastao iz malog lokalnog početnog oblika i uvriježio se u umu mnogih muslimanskih pojedinaca i grupa od Indonezije do Evrope. Historijsko poštenje traži da priznamo da je to samo po sebi neki uspjeh. Istina, vehabizam danas ne može imati isti zamah kao u svojim ranim danima, ali je njegov uticaj na muslimanski svijet neporeciv.

Na Zapadu muslimani mogu susresti vehabijske tendencije među najidealističkiji orijentiranom mladeži, na koju se vrši uticaj putem od strane Saudijaca sponzoriranih organizacija poput Muslim Student Associations (Muslimanska studenstka udruženja), The Muslim World League (Muslimanska svjetska liga), The World Assembly of Muslim Youth (WAMY, Svjetska skupština muslimanske mladeži), te niza akademskih instituta i izdavačkih kuća.

Na Istoku je priča o vehabijskom uspjehu kraća, mada su Saudijci finansirali muslimanske omladinske organizacije na Indijskom potkontinentu i jugoistočnoj Aziji. Primjer su grupa Jamaat Muslimin u Indiji i Muslim Youth Movement of Malaysia (ABIM).

Bilo bi, međutim, vrlo pogrešno ocijeniti te organizacije kao vehabijske tvorevine. Društvene, kulturne i finansijske okolnosti su doprinijele da ove grupe prihvate saudijsko-vehabijsku pomoć. U većem dijelu Indije i u malajskom svijetu čak i većina antivehabija priznaje da je u lokalne muslimanske tradicije prodrlo mnog neislamskih vjerovanja i praksi; različiti oblici vehabizma ponudili su taj radikalni poticaj na ''čišćenje'' koji lokalna ulema nije uspjela osigurati.

Neki čak pokušavaju opravdati vehabijski ''historijski terorizam'' na Arabijskom poluostrvu, počinjen rušenjem mjesta od historijskog značaja, poput biblioteka i mezara ashaba. Vrlo je upitno da li je sve ovo učinjeno iz iskrenih vehabijskih pobuda, kako primjećuje Algar: palače saudijskih monarha su nekako izmakle vehabijskom ''čišćenju''.

Saudijski islamski programi provode se u nastojanju da se zadobije politički legitimitet unutar ummeta putem propagiranja islamskih istina, mada sa upitnim interpretacijama. Krajnji produkti takvih programa su u najboljem slučaju na nivou intelektualnih vježbi svršenog studenta islamskih studija.

Jedan od primjera je takozvana revidirana verzija prijevoda Kur'ana od Abdullaha Yusufa Alija. Godine napora vehabijski orijentiranih učenjaka rezultirale su iskrivljenom verzijom originalnog djela, u kome su svi komentari ili termini vezani za tesawwuf – koji je po vehabijama novotarija – ispušteni.

Interesantan je Algarov komentar kojim on odbacuje teoriju da vehabizam ima učeno porijeklo. On zaključuje da Muhammed ibn Abdul-Vehhab nije imao ni intelektualno niti duhovno utemeljenje. Ovlašan pogled na neke vehabijske spise i izvore pokazuje nedostatak studioznosti i intelektualnog poštenja. Mnoge od tih knjiga su, kako on primjećuje, puke zbirke hadisa o različitim temama.

Vjerovatno šale radi, Algar tvrdi da je i samo mjesto rođenja vehabizma dovoljno da na njegova učenja gledamo sa podozrenjem, spominjući ''apokaliptički hadis'' o Nedždu koji se ne može porediti sa drugim regionima po božanskom blagoslovu.

On dodaje: ''Dovođenje apokaliptičkog hadisa u vezu sa vidljivim historijskim fenomenima je hazardesrski poduhvat i bolje ga je izbjegavati, a ovaj hadis, ako je stvarno autentičan, mogao bi se sagledavati u smislu potpuno nevezanom za vehabizam.'' (str. 5-6).

Koristeći djela orijentalista i arapskih muslimana, vehabija kao i nevehabija, on dokazuje da je vrhunac vehabizma bilo uspostavljanje Kraljevine Saudijske Arabije. Algarovo objašnjenje ranog uspona vehabizma je takođe korisno za razumijevanje uspona saudijske dinastije na Arabijskom poluostrvu i toga kako su kolonijalne sile, konkretno Britanci, koristile takve grupe da ostanu djelatno prisutne na tim prostorima dugo nakon što ''odu''.

To su historijske činjenice, ali se čini da je autoru promakla činjenica da vehabije čak ni u svojim ranim danima nisu bili puno drugačiji od svojih modernih pravaca, poput talibana. Sljedbenici vehabizma su možda bili nepripremljeni i neosposobljeni da se nose sa smicalicama i lukavstvima Britanaca. Zar ne bi moglo biti da su ti naivni sljedbenici iskorišteni od strane Britanije zbog svoje nesofisticiranosti?

Davši pregled vehabizma, Algar objašnjava različite aktivnosti Saudijaca kroz koje oni, koristeći svoje naftno bogatstvo, propagiraju vehabijsko učenje u ostatku muslimanskog svijeta kroz gore spomenute organizacije.

Dok se za vehabije može reći da u muslimanskim zemljama nemaju baš mnogo uspjeha, činjenica je da se vehabijska ''ideologija'' ubrzano širi među muslimanima na Zapadu. On takođe pobija zapadnu propagandu o takozvanom vehabijskom uticaju na Kavkazu i u Centralnoj Aziji.

Posljednji dio knjige bavi se ši'ijskim odgovorima na vehabizam. Jedna od prvih vehabijskih meta bili su ši'ije u svetoj zemlji, a vehabijski učenjaci su izdavali fetve kojima ih osuđuju i vele da se njihova krv može prolijevati.

Alger potom brzo prelazi na savremeni odnos vehabija prema ši'izmu i na to kako oni koji su protiv saudijske dinastije nastavljaju odražavati vehabijska osjećanja uprkos kriticizmu prema
Muhammedu Abdul-Vehhabu zbog njegovog savezništva sa Saudima.

Drugi disidenti vehabijskih sklonosti su se bolje prilagodili i preferiraju da budu među (po vehabijskim standardima) ''diplomatskijim'' vehabijskim rođacima, zvanima selefije, nazvanima tako po generaciji selefa, Poslanika i prvih halifa.

Algar nas, međutim, upozorava na postojanje tendencije ljudi koje on naziva ''profesionalnim antivehabijama'' da za vehabizam optužuju svakoga ko nije pretplaćen na njihove političke i vjerske poglede. Selefije i oni kojima je palestinski slučaj glavni prioritet su, na primjer, neke od njihovih žrtava u Americi.

On piše: ''Nema sumnje da selefijski način mišljenja ima mnogo pristalica, a nema sumnje ni u to da on ima mnogo zajedničkih tačaka sa vehabizmom... međutim, netačno je, neodgovorno i opasno – posebno u klimi nakon 11. septembra – brkati 'selefije' sa 'vehabijama' i slikati sliku američkih muslimana prema kojoj su oni većinom vehabije'' (str. 67-68).

Knjiga završava nekim izabranim spisima Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba i njegovih sljedbenika i ši'ijskim odgovorom na vehabizam u vidu pisma šejha Ja'fara Kashif al-Ghita upućenog Abdul-Aziz bin Muhammed bin Sa'udu, u kome pobija mnoge optužbe o širku i kufru iznesene protiv ši'ija.

Algarov esej je možda najjača optužnica protiv ovog pokreta od strane nekog savremenog akademski obrazovanog muslimana sa Zapada, visoko uvažavanog zbog njegove učenosti. Ipak, nije mudro takve grupe označiti kao one koji izlaze iz okvira islama i profesor Algar je vrlo pažljiv kako to ne bi učinio.

Zadaća je da muslimani budu upozoreni na takva opasna učenja unutar islama. Ipak je mnogo produktivnije tragati za zajedničkim osnovama sa takvim grupama i angažirati ih u islamskom pokretu, umjesto rasipanja energije u suprostavljanju njihovim tvrdnjama. Istina je da i pristalice i protivnici Algarovih gledanja na vehabizam mogu biti iznenađeni našavši da su razlike među njima irelevantne zajedničkim neprijateljima islama.

Prikaz knjige Hamida Algara, Wahhabism: A Critical Essay
Izdanje Islamic Publications International, New York, 2002.

Detaljna i uravnotežena kritika fenomena vehabizma
Abdar Rahman Koya/ Fikret Pašanović

ZELE · **Napisano:** Oktobar 31st, 2008, 3:35 am

Na moju vijeru Islam ja gledam kao izvor najcistije vode koji nam On dade da se napijemo.
Koliko,kako,odakle i hoceli se dovoljno i dobro napiti onaj ko mu pridze mi ne znamo.Samo Dragi Allah zna i u Njegov sud vijerujem i nikada se ne mijesam.
Mogu s nekim razmijeniti misljenje o nekim stvarima i ono sto napisem je samo moje razmisljanje i nista drugo.Vec sam rekao da su svi oni koji su kraj ovog izbora moja braca po vijeri a o tome ko je dobar nek On odluci.Svaki nastup u stilu mijerenja i vaganja kao i pominjanje dijela u procijeni vijernosti sebi ne dozvoljavam i ako ovo koristi to je samo radi pomena i podsijecanja i nista drugo.Zato molim sve citaoce ove rublike da na moje pisanje ovako i gledaju jer ponavljm da je to samo moje razmisljanje.
Ono u sta sam siguran to je da kada je u pitanju moj bosnjacki narod ne treba podijelu.Narocito ne onu koja se namece od strane onih koji ne pripadaju nasoj vijeri.
Svijedoci smo desavanja u Srbiji gdje nazalost i sam nas narod ovo cini.Pravi se neka druga IZ i postavlja se Reis samo da bi se razbila cijelina kojoj pripadamo.Pokusava se nas narod odvojiti od svoje matice dok s druge strane to svom narodu ne dozvoljavaju.Na svu srecu sve manje je onih koji sleduju pojedince koji zbog vlastitih interesa ovo cine.Vijerujem da ce ishod svega biti pozitivan i da ce nasa braca koja zive u ovoj sredini pratiti one koji zive u Sloveniji,Hrvatskoj a i sirom svijeta i da ce ostati vijerni svojim korijenima i svojoj IZ.Mi smo rodzeni kao Bosnjaci-Muslimani i to moramo ostati i kao takvi i vracati se svom Stvoritelju.

Rogaticani · **Napisano:** Oktobar 31st, 2008, 3:54 pm

Podjela je uvijek bilo i uvijek ce ih biti. Mogu biti izuzetno korisne za drustvo.
Bilo kakva vrsta radikalnog Islama u BiH nikada nece zavladavati. Jednostavno nije dio nase kulture i naseg mentaliteta. Posto je vjera stvar pojedinca, onda svako ima pravo da radi i vjeruje u sta god hoce.
Problem nastaje kada se pocne nametati misljenje. Kada nema nikakve tolerancije i slicno.
Obicno je to slucaj sa onim koji "preko noci" postanu radikalni. I onda hoce da isto tako "preko noci" promjene svijet.
Neko mijenja svoje misljenje kako puse vjetar. Neko dolazi "tobe" sa godinama, a neko ne dolazi i nece da dodje. Znaci sve je to stvar pojedinca.
U Bosni i Hercegovini je bilo i bice Bosnjaka muslimana, ali sve vrste radikalizma ce vremenom biti svedene na minimum. Veceras cu postaviti novi tekst, ovaj put sa jednog drugog gledista.

Rogaticani · **Napisano:** Novembar 2nd, 2008, 1:10 pm

Quote:

Vehabizam u Bosni

Ratnom inercijom i dolaskom muslimana iz čitavog islamskog svijeta kod nas, neko je vješto ubacio i ovaj termin „vehabije”, ne da označi pripadnika ili sljedbenika Muhammeda b. Abdul-Vehhaba, već da označi sve ono što nije pozitivno i afirmativno, što izaziva averziju javnog mnjenja, želeći da se ta averzija fokusira na one koji se najviše i najtvrđe drže vjerske prakse. Na one koji svoju islamsku pripadnost i praksu transparentno pokazuju čak i izgledom: bradom, nošnjom, dolaskom u džamiju, prihvatanjem raznih sunneta, adaba i manje značajnih propisa (sunnetuz-zevaid), i da ih optuži i žigoše novotarima i onima koji mijenjanju hanefijski mezheb. Tome je podvrgnut svaki onaj ko se ne drži običajnog bosanskog islama i ko se drzne da tu praksu podredi nekakvoj analizi i provjeri autentičnosti kroz šerijatske izvore i meritornu mezhepsku literaturu. Svi oni se etiketiraju s atributoim vehabizma i shodno tome (prema pokliču iz Homeinijeve knjige) treba im, „uskratiti vjerska i dunjalučka prava”.

I doista, tako je u Bosni prihvaćena ova borbena ši’ijska opcija protiv tzv. vehabija, ustvari opcija koju su oni lansirali protiv muslimana autentične ehlusunnetske provenijencije. Tako su neki kod nas iz raznorazanih razloga i opcija, započeli borbu protiv autentičnog islama žigosanjem i napadanjem na „vehabijsku”, ustvari sunnetsku, ispravnu praksu.

Mnogi od oponenata, koristeći medije, utrkivali su se da što surovije i beskurpuloznije napadaju navodni vehabizam. Čitav jedan vremenski period bio je rezervisan za monološko polemisanje o toj temi, o promjeni mezheba (neki nisu znali ispravno izgovoriti ili napisati ni riječ „mezheb” pa su pisali „mesheb” pokazujući i time svoju „stručnost”), o navodnoj sprezi vehabizma sa neprijateljima islama i sl. Zapravo bili su to „stručnjaci” koji doista nemaju šta reći na pomenute teme, osim izliva gotovo fanatične mržnje, koja se vjerovatno akumulirala u danima rata na sve i svašta i onda pokuljala na prvo na šta se ukaže prstom ponoseći se kako puše, ne nose bradu „drže se hanefijskog mezheba” i sl. Nisu imali nikakvog legitimiteta niti potrebnih školskih, akademskih nominala ili kvalifikacija sa poznatih islamskih univerziteta da bi govorili o islamu na stručan način, utemeljen na šerijatskim izvorima, kao što bi trebala da ima ulema i oni koji govore o islamu. Što nisu vodili medicinske ili neke druge rasprave?! Zar za sve specijalnosti ne treba stručnost?....

Neke stvari su bile vrlo simptomatične:

Prva stvar je blagonaklonost nekih pojedinaca i grupa sa kojom se odnose spram ši’ijskog nepriznatog učenja od strane ortodoksnog autentičnog islama i u isto vrijeme fokusirana averzija i antipatija pa čak i borba protiv KONSENSUSOM ISLAMSKOG UMMETA PRIZNATIH MEZHEBA. Činjenica je da se kod nas pojavila i pokušala distribuirati knjiga „Svjetlo istine”, [ Vidi, Muhammed Džafer Zarean, Mustafa Rezvani, Svjetlo istine, Prevodioci: Nasiha Pašić, Husnija Neslanović.] izdane od Kulturnog centra pri ambasadi Islamske Republike Iran u R BiH, u kojoj se eksplicite napadaju dva najautentičnija hadiska izvora, „Sahih” Buharije i Muslima. Hadisi u njima okvalifikovani su kao „ jasno… legende i bajke koje su ispričali primitivni laički umoviVidi, Atlas svijeta za osnovnu i srednje škole, Izdavačko preduzeće Sejtarija, (1998), 120.].

I da dezinformacija bude gora, a bruka veća, zemlja u kojoj se pojavio islam prije 14 vjekova i gdje je rođen posljedni Poslanik, a.s., gdje se nalazi njegov grad Medina i u njoj njegova džamija, gdje se nalazi Mekka i u njoj Kjaba, kao prvi i najsvetiji hram za sve muslimane svijeta, gdje se nalazi mjesto i pravac okretanja u namazima (kibla) za sve muslimane svijeta, gdje se nalaze sveta obredna hadžska mjesta, kabur Poslanika, a.s., i njegove porodice i ashaba itd., obojena je u tom geografskom atlasu kao zemlja nekakvih vehabitijja (dakle kao da nisu muslimani!).

Islamski ummet se složio (idžma’) sa legitimitetom poznatih i priznatih mezheba, i time da je sunnet Poslanika, a.s., drugi centralni izvor Šerijata, tako da „izbacivanje” ta dva izvora (idžma’a i sunneta) tezom vehabizma i unificirane mezhepske prakse nije ništa drugo nego direktno rušenje vjere.

Termin vehabizma nije ništa drugo, dakle, nego jedan od „izama” koje neprijatelji islama poturaju muslimanima. Prije su to bili termini islamski fundamentalizam, islamsko tvrdolinijaštvo, islamski ekstremizam, islamska zelena transverzala i panislamizam. Danas je to vehabizam, a sutra će već biti nešto drugo.

Dilema: „Grijesi” vehabizma ili valjana sunnetska praksa?

Ovdje nam je cilj da analiziramo praksu zbog koje se neko proziva kao tzv. vehabija pa da utvrdimo da li je ta praksa u skladu sa vjerom ili nije? Da li je u skladu sa priznatim ehlisunnetskim mezhebima ili nije? I da li se neko predstavlja kao vehabija, kao što se neki predstavljaju sufijama, dervišima, šiijama i sl., ili je to pogrdni naziv neprijatelja islama za one koji se drže vjere?

Da bi se to utvrdilo, moramo se osvrnuti na ono što smatraju i nazivaju vehabizmom. Da to podredimo jednoj fikhskoj i usulo-fikhskoj analizi, te komparaciji kroz vjerske izvore i utvrdimo da li je to vjera; pa ako jeste da se javno kaže i potvrdi vjerom, osuđujući svakog onog ko to obezvređuje i napada, ukazujući mu da takvim činom i odnosom obezvređuje, omalovažava i napada na vjeru, i da to ne radi ako je musliman; ili je to (eventualno) nova vjera, i novo tumačenje vjere, pa da se to osudi i izbaci iz prakse.

„Grijeh” dizanja ruku prije i poslije ruku’a

Ima muslimana koji prilikom klanjanja dižu ruke kada hoće ići na ruku’ i kada se dižu sa njega. Da li ta praksa ima svoje vjersko utemeljenje ili je vid novotarije protiv koje se treba boriti, a onoga koji to čini zvati vehabijom?!

Lijepo je dići ruke prilikom ruku’a i dižući se sa njega. Dvadeset i dva ashaba prenose da je Poslanik, a.s., to činio. Bilježe Buharija, Muslim i Bejhekija od Ibni Omera, Allah bio zadovoljan s njime, da je rekao: „Vjerovjesnik, a.s., bi kada hoće stupiti na namaz, dizao ruke naspram ramena i izgovarao tekbir, a kada bi htio ići na ruku’ dizao bi ih na isti način, također, i kada bi se dizao sa ruku’a. Onda bi rekao: ,Semi’allahu limen hamideh, rabbena ve lekel-hamd.’”

Bejhekija je još dodao na ovo u svojoj verziji: „Ovako je Poslanik, a.s., klanjao dok se nije susreo sa svojim Gospodarem (dok nije umro).”

„Grijeh” dizanja ruku poslije dva rekata

Također, kakav je status dizanja ruku nakon što se klanjaju dva rekata farda i pođe dizati na treći, kod trorekatnog i četverorekatnog farda?

Buharija, Ebu Davud i Nesaija bilježe predaju od Ibni Omera, r.a., da je on, kada bi se dizao nakon dva rekata, dizao ruke, pripisujući to praksi Poslanika, a.s.

Klanjati na ovakav način, dakle, oponašati praksu Poslanika, a.s., nije nikakva novotarija u vjeri

Dr. Muharem ef. Stulanovic

alcicak · **Napisano:** Novembar 2nd, 2008, 2:05 pm

E ovaj text mi se plaho svidio...

Rogaticani · **Napisano:** Novembar 4th, 2008, 1:51 am

A sada jedan dio intervjua sa dr. Residom Hafizovicem, koji je napravljen 1998 godine i objavljen u Danima. Pa cu onda postaviti i neke njegove novije izjave.

Quote:

Šta je to vehabizam?
DANI: Iz Saudijske Arabije je stigla i jedna nova interpretacija islama koja je sada u žiži javnosti, taj famozni vehabizam. Ja bih Vas zaista molio da nam date jednu znanstvenu interpretaciju vehabizma i da na neki način odredite njegovu poziciju u Bosni?

HAFIZOVIĆ: O vehabizmu se u zadnje vrijeme kod nas puno govori. To pitanje se iznova aktualizira, tim prije što ta vrsta pojave sve više provaljuje u naš svakidašnji život. Odmah da na početku ustanovimo: vehabizam je stanoviti selefizam. Kažem, stanoviti, zato što selefizam, zapravo, u načelu znači tradicionalizam. To je jedno tradicionalno mišljenje ili gibanje, jedan misaoni tok koji ide za tim da stalno kod pojedinca muslimana i kod muslimanskog naroda razvija svijest o njegovim izvorima. To je, dakle, jedan tradicionalizam koji nas vazda nastoji nekako vezati i držati uz naše duhovne izvore, uz korijene. Vehabizam je, kažem, stanoviti selefizam zato što postoje i drugi obzori kod selefizma, postoje druge škole, drugi tokovi koji na jedan drugi način i kroz neke druge moduse također pokušavaju istu vrstu svijesti razvijati kod muslimana. Vehabizam je, načelno govoreći, jedan, hajde da kažemo, interpretativni tok, iako je to za sami vehabizam prejak naslov. Njega je teško porediti sa drugim interpretativnim tradicijama islama i drugim misaonim tokovima. Vehabizam ne može biti isto što i sunizam, još manje može biti isto što i sufizam, na kraju krajeva, što i šiizam. Svaki od ovih tokova treba respektirati, svaki ima svoje sadržinsko pokriće iza koga leže vijekovi sasvim relevantno napisane literature. Dakle, vehabizam je zapravo jedan misaoni tok koji se utemeljio negdje koncem 17. i početkom 18. vijeka. Njegov duhovni rodonačelnik je Muhammed 'Abdulwahab, stanoviti reformator, porijeklom iz Saudijske Arabije. To je čovjek koji je revnovao, čak, ja bih rekao, jednoj vrsti redukcionističkih ideja, u tom smislu, što je želio muslimanski narod, muslimansku zajednicu, muslimane uopće, vezivati uz te primarne izvore ali pod uvjetom da muslimani uvijek ostaju kod svojih izvora i da nikad ne nastoje ni na koji način, znanstveno, teorijski i sl. posredovati i odmišljati te izvore. Ja za vehabizam kažem da je, uvjetno rečeno, interpretativni tok koji nema svoju literaturu, koji nema svoga mišljenja, jedan duhovni tok koji zaista zagovara krajnje reduciranje čovjeka kao pojedinca i muslimana kao zajednice.

DANI: Šta su duhovni temelji vehabizma?

HAFIZOVIĆ: Vehabizam, de facto, kao fenomen počiva na nekoj vrsti političke nagodbe između već pomenutog Muhammeda Ibn 'Abdulwahaba i rodoslovnika današnje kraljevske dinastije Sauda. Oni su se naprosto nagodili da u novoj državi koju su pokušali uspostaviti i na kraju je i uspostavili, ravnomjerno podijele nadležnosti: da politička vlast pripadne toj porodici Sauda, a što se religijskih poslova i religijskog života tiče, to će biti u nadležnosti Muhammeda Ibn 'Abdulwahaba i, kasnije, njegovih sljedbenika. Preraspodjela na neki način i dan-danas funkcionira u Saudijskoj Arabiji i možda još negdje drugdje u nekim drugim dijelovima muslimanskog svijeta, tamo gdje se vehabizam uspio nametnuti kao jedina religijska praksa.

DANI: Je li vehabizam magistralni religijski tok u Saudijskoj Arabiji?

HAFIZOVIĆ: To je, rekao bih, jedini tok. Sad, je li on magistralan, to je druga stvar. Teško bi bilo reći da je magistralan. Zašto? Magistralan je onaj tok koji je u svojoj sadržinskoj nutrini vrlo bremenit, vrlo raskošan, to je tok koji u sebi fokusira raskošnu literaturu, to je tok koji u sebi ima jedno prepoznatljivo duhovno rodoslovlje. Vehabizam to nema. Nakon Muhammeda Ibn 'Abdulwahaba, koji je napisao knjige što se u povijesti muslimanskog mišljenja izučavaju kao stanovita interpretativna literatura islama, mi nemamo nekog relevantnog autora koji bi mogao eventualno produbiti, proširiti, domisliti ideje Muhammeda Ibn 'Abdulwahaba, ideje za koje ja mislim da su u poređenju sa drugom muslimanskom literaturom više nego osrednje. To su ideje koje su, na kraju krajeva, polučile neke svoje duhovne rezultate koji se mogu sažeti u jednu misao. Vehabizam je redukcionizam. Jer, ako vi, a meni se to desilo '94. godine na hadžu, tragajući za literaturom koja tamo funkcionira, ne nađete ništa relevantno što bi mogli kupiti i ponijeti kući, jedino što možete poslije takvog iskustva zaključiti jeste to da je vehabizam više jedno ideološko usmjerenje negoli škola mišljenja. To je neki moj stav i ja bih mogao možda nekom drugom prilikom dati dodatnu argumentaciju.

Havina odjeća
DANI: A otkuda sklonost, haj'mo reći, kod jednog dijela bosanske mladosti da prihvati takvo jedno redukcionističko, arhaično učenje?

HAFIZOVIĆ: Pazite, kad čitate ove intervjue sa ljudima koji su bili i valjda još uvijek jesu bosanski muslimani, ali se sad radije predstavljaju kao pripadnici tog selefističkog vehabističkog pokreta, možete primijetiti kako oni svoju predvehabističku muslimansku poziciju smatraju nekom vrstom grijeha i njihove neupućenosti u islam. Oni su tek progledali onog časa kad su se opredijelili za vehabizam! Ono što vehabizam u svojoj propagandi promiče jeste to kako je on jedini autentični predstavnik islama, što je nonsens. Ne samo da takvo što vehabizam za sebe ne može tvrditi, nego nijedan interpretativni tok u islamu ne može sebi priskrbiti tu privilegiju. Kao što, recimo, ne možete povući znak jednakosti između islama i sufizma, ili islama i šiizma, ili bilo kojeg drugog duhovnog gibanja u islamu, jednako tako tu vrstu znaka jednakosti još manje možete povući između islama i vehabizma. Islam je duhovna zbilja. To je naše duhovno tlo pod nogama. To je, hajde da kažemo, i duhovni i fizički čokot iz koga se onda izvija i razvija ono što zovemo univerzalnim muslimanskim genijem. Ne možete vi jedan vehabizam poistovijetiti sa islamom. Ne možete vi poistovijetiti horizontalu i vertikalu. To su dva različita polja. Ne možete ono što je produkt ljudskog genija poistovijetiti sa onim što je produkt samoga božanskoga genija.

DANI: Ali, profesore Hafizoviću, kako se moglo desiti da najrigidnija interpretacija islama tako naglo i neočekivano prodre u bosanski islam? Molim Vas da kao vrstan znalac ove problematike kažete treba li žena u islamu biti pokrivena ili ne? Treba li žena po Kur'anu da vidi ili ne vidi?

HAFIZOVIĆ: Ne samo da žena treba da vidi, čovjek musliman uopće treba da vidi, jer musliman, evo, ne dijeleći ga na muško i žensko, musliman kao takav treba da gleda, treba da ima i fizičku i duhovnu bit. Nažalost, cijeli razgovor o ženi u islamu gotovo se svodi na neke krajnje efemerne stvari, recimo, kao što je to pokrivanje. A što se baš tiče tog famoznog pokrivanja, nužno je kazati da Kur'an najprije preferira jednu posebnu vrstu odjeće, a to je duhovna odjeća kao najbolja odjeća. Kada je u pitanju kultura odijevanja u islamu, to načelo ide u prvi plan. A što se tiče fizičke odjeće, način na koji bi se muslimanka trebala odijevati se najbolje prepoznaje u instituciji namaza. Tako kako muslimanka staje pred Boga, takva može da ide i napolje. Ako njeno otkriveno lice može da vidi Kabu, ako može u namazu žena muslimanka da stoji otkrivenog lica i zbori na neki način s Bogom, ja ne vidim što bi to ijedan čovjek naše svakodnevnice ovdje ili negdje u svijetu bio svetiji pa da bi žena muslimanka onda trebala pred njim da pusti veo, da pusti nikab, da pusti to platno ispred očiju kako ne bi gledala svijet. Na kraju krajeva, ja tu nekad budem malo ciničan i kažem, budući da je Kur'an univerzalna objava, da on onda u sebi fokusira i sve pretpovijesne i povijesne vijekove, pa i ono povijesno razdoblje u kome se javio i u kome je djelovao poslanik Adem. Šta to znači? Vi u Kur'anu, između ostalih kazivanja, imate i kazivanje o Ademovom Džennetu ili Raju. Kad tražite neke potanke podatke vezane za način njihovog odijevanja u tom periodu i u takvom jednom okolišu, onda kažete kako je Hava bila u Džennetu odjevena: imala je jednu pregaču od smokvina lista. Svako danas ima priliku da vidi smokvu i da vidi kakav je njen list. Dakle, dva smokvina lista, jedan sprijeda i jedan straga. Tako je bilo, da budemo banalni. Ako je Hava u Džennetu mogla takva biti, šta fali da žena muslimanka sasvim otvorena pogleda i lica danas hoda ulicama, pristojno odjevena kao kad hoće da klanja. Zar to nije dostatno, zar to nije nešto što temeljito korespondira sa naravi islamske vjere. Nastojanje da se ženi muslimanki zatvore oči i da se ona naprosto pokrije tako da ne vidi svijet, smatram stanovitim ekstremizmom.

Zakovanost i napredak islama
DANI: Kada bi napravili jedno putovanje kroz vrijeme, otišli do Muhammeda a.s. i pozvali ga da bude gost ovog umirućeg stoljeća, šta mislite, bi li on nosio kravatu i oblačio se npr. kod Versacea?

HAFIZOVIĆ: Ja pretpostavljam da bi, jer je poslanik islama, sudeći po njegovim riječima i djelima, prema njegovom životnom stavu u onom vremenu, na neki način bio moderan čovjek. Bio je čovjek čija riječ i čiji ukupni životni stav sasvim korespondiraju njegovom vremenu. Na kraju krajeva, poslanik islama je poticao iz aristokratskog kruga. Dabome da se kaže da je on bio i pastir, ali u svetoj povijesti, u svetim tekstovima to ima jedan drugi simbolizam, jedno drugo značenje. To je nešto što više udara na jedan duhovni dignitet kojeg imaju svi, ili preko kojeg se prepoznaju sve glasonoše riječi Božje i prije Muhammeda a.s. Smatram, dakle, da njegov ukupni životni stav i Objava koju je donio, svjedoče o islamu kao religiji čiji duhovni izvori sa svojim univerzalnim porukama mogu biti učitani u svaki vremenski čas. I ne samo da mogu, nego moraju. Iskonski sveti zakoni moraju biti u skladu sa vremenom, moraju razumjeti to vrijeme. Na tragu takvih standarda koji se crpe iz Kur'ana i Poslanikova hadisa u šerijatskom pravu je izvedeno i pravilo koje kaže da se zakonima vremena primjeravaju stanoviti religijski zakoni.

DANI: To je velika vrijednost islama, ali nažalost, najmanje se primjenjuje među muslimanima. Naime, upravo tamo gdje sunce izlazi i gdje je islam rođen, dakle, na Istoku, imamo suton slobodnog mišljenja, potpuno zakovane zakone koji su možda imali smisla prije 1.000 godina, ali danas sramote muslimane. U čemu je problem? U muslimanima ili u islamu?

HAFIZOVIĆ: Naravno, problem ne može biti u islamu. Svi problemi se uglavnom mogu pojaviti kod muslimana, ili među muslimanima. Ni svi muslimani nisu isti. Postoje muslimani različitih podneblja. Postoje muslimani koji pripadaju različitim mentalitetima. To je paradoks da je upravo na izvoru islama islam zakovan, umrtvljen, reduciran do kraja, nekako zaleđen u jednom vremenu, u jednoj kulturnoj i povijesnoj tradiciji. Mislim da je problem u mentalitetu ljudi koji tamo žive, što ne znači da je taj mentalitet bogom dat tako da se ne može razvijati i da nije mogao duhovno, kulturno i u svakom drugom smislu rasti. Drugi razlog zašto je taj mentalitet ostao u duhovnom smislu riječi, da kažemo, patuljast, je upravo u jednoj doktrini kakva je vehabizam. Narav te ideologije je takva da ona ide za tim da čuva izvore, da ti izvori, naprosto, na neki način ne teku dalje, da se konzerviraju onakvim kakvim jesu.

DANI: To je nešto zbog čega islam pati, pati na Zapadu, pati u Bosni...

HAFIZOVIĆ: Nije tu krivica u islamu. Islam, takav kakav jeste, ponuđen je i drugim podnebljima i doživio je u tom interpretativnom smislu strahovit napredak. Sjetite se nekadašnje Andaluzije ili muslimanske Španije. Vi znate da je tamo bila grandiozna duhovna kultura, do te mjere raskošna da je ona i danas, i bit će još zadugo, predmet kulturološkog propitivanja, kako ljudi u islamu, tako i onih koji dolaze iz drugih kulturnih, civilizacijskih i religijskih krugova. Jedino je na svom izvorištu islam ostao, na neki način, zakovan. Kad sam rekao da je problem u tom mentalitetu, ja ću to ilustrirati jednom činjenicom. Naime, u prvim razdobljima muslimanskog mišljenja postojao je veliki strah od toga da li da se uopće tumači kur'anski tekst ili Poslanikov hadis, ili da se ne tumači. Jedan nevjerovatan, gotovo nerazumljiv strah je bio prisutan i ljudi obično u prvom, pa i u drugom stoljeću nisu htjeli o tome da razmišljaju, već su taj duhovni pothvat Kur'ana i hadisa prenosili onakvima kakvi jesu. Tek prva mišljenja, prva novija tumačenja tradicije u islamu krenut će u nekim drugim geografskim prostorima, ali ne na tlu Saudijske Arabije. To je i danas, na neki način, ostalo tako, taj, da kažemo, sindrom. Jedan, ne mogu reći urođeni strah, ali strah koji nije nikada de facto prevladan nekako je na tim prostorima i danas ostao da vlada. I danas jedan takav fenomen kao što je vehabizam radije pristaje uz činjenicu - dajte da čuvamo izvore ne pokušavajući da ih na bilo koji način tumačimo, ne pokušavajući da temelje poruke izvučemo iz izvora i da ih učitamo u ovo vrijeme. Možete li neko razdoblje povijesti čuvati za sva vremena? A intencija je, zapravo, ta.

ZELE · **Napisano:** Novembar 5th, 2008, 3:29 pm

Resida licno pozznam i sa njim sam dosta razgovarao o ovakvim temama.Covijek pun cistine,pun razumijevanja,smiren,stalozen,iskren ijednostavno je onakav kakvog ja zamisljam pravog vijernika.2004-e smo skupa klali kurbane i to je bio nas posljednji susret.Uratu je izgubio mnoge clanove porodice koji su se zatekli u Srebrenici.U svakom slucaju cojek cije govore i pisanja treba objavljivati jer od ovakvih se moze mnogo nauciti.

Rogaticani · **Napisano:** Novembar 8th, 2008, 5:42 pm

Evo jos jedan stariji intervju, takodjer iz Dana, i to sa Adnanom Pezom.
Podebljacu nekoliko interesantnih recenica, koje nisu bas samo vezane za vehabizam.

Quote:

KUR’AN JE NAS USTAV

Sarajevo su sokirali incidentom izazvanim na osmomartovskoj tribini "Zena, religija i drustvo" kada su najavili "slobodu bosanske zene poput one kakvu imaju Afganistanke". Ko je organizirao Aktivnu islamsku omladinu? Nasa novinarka boravila je u Zenici gdje je razgovarala sa Adnanom Pezom, predsjednikom AIO-a, i njegovim najblizim suradnicima i saznala: jezgro AIO-a zaceto je u Odredu "El-mudzahidin" i danas ih ima nekoliko hiljada u BiH. Prostorije najcesce dobijaju besplatno, sredstva im stizu i sa Istoka i sa Zapada, a u Sarajevu im je pomogao Mustafa Mujezinovic. Za sebe kazu da su upuceni od Allaha dz.s. Zato prakticiraju izvorni islam i hoce da promijene ljude, drzavu, skolstvo, zdravstvo... Bosnu i Bosnjake. Svojim su nacinom zivota zadovoljni. Dozvolili su nasoj novinarki da posjeti njihove supruge i sestre. U jednom sarajevskom stanu ove izrazito mlade zene su skinule nikab i pricale o sebi i svojim porodicama
--------------------------------------------------------------------------------

Pise: Dzenana KARUP
HOMEINI JE KRIV ZA SVE

NA UGLU BULEVARA KRALJA TVRTKA U Zenici nalaze se prostorije "Organizacije Aktivne islamske omladine". Iza staklenih ulaznih vrata, iznutra zastrtih gustim paravanom, je malo predsoblje. Izuvanje je obavezno. Ravno naprijed, niz veliki hodnik, mesdzid. Desno, kancelarija u kojoj su nasi domacini Adnan Pezo, predsjednik Organizacije, i Ismet Fazlic, direktor centrale AIO-a. "Odluku o formiranju Organizacije donijelo je nas nekoliko Bosnjaka, pred kraj rata, jer smo vidjeli da treba nastaviti da'wu, islamsko misionarstvo, a ovo je bio nacin za legalno djelovanje. Smatramo da je to nasa obaveza od Allaha dz.s. Da'wu treba ciniti organizirano, a ne pojedinacno, i zato smo se mi ovdje okupili", kaze predsjednik Pezo.
Potom objasnjava: "Islamsko misionarstvo je vrlo jednostavno. Allah dz.s. u Kur'anu kaze: 'Ljude i dzine sam stvorio da mi robuju.' Dakle, to je svrha njihovog postojanja. Kad je stvorio sve duse, uzeo je od njih zavjet da ce mu robovati, i onda ih pustio na zemlju da vidi kako ce ko od njih postupati. Za muslimane glavni je zivot na ahiretu, a ne zivot na dunjaluku. 'Prenesite od mene makar jedan ajet', rekao je Muhamed a.s. S obzirom na to, covjeku je u njegovom zivotu najprece kako ce Allah dz.s. biti sa njim zadovoljan. Obaveza je, kad nema Poslanika, pozivati narod. Eh, tu mi pronalazimo svoje mjesto. Objasnjavamo ljudima sta Gospodar trazi od njih da bi mu mogli biti pokorni i na ahiretu zasluziti nagradu, a ne kaznu. Znaci, zivljenje potpuno u skladu sa onim sto je Allah dz.s. odredio. Iskljucivo postivanje Serijata i praktikovanje izvornog islama."

Otvaraju se vrata sejtanu

Adnan Pezo rodjen je 1973. godine u Prijedoru gdje je zivio sa roditeljima i dva brata do svoje 14. godine kad odlazi u Vazduhoplovnu gimnaziju Jugoslovenske narodne armije u Mostaru. Po zavrsetku, upisuje Vazduhoplovnu akademiju u Zadru. Priznaje da mu je u to vrijeme jedina zelja bila da postane pilot. Razmisljao je, sjeca se, da se uclani u SKJ zbog lakseg napredovanja u karijeri. Pocetkom rata u Hrvatskoj, Akademija se izmjesta u Rajlovac, a uoci agresije na BiH prebacuju ih u Zarkovo. Adnan je sve napustio i 30. aprila 1992. godine vratio se u Prijedor. Otac mu je odveden u zloglasni logor Omarska, gdje je i ubijen, a on sa majkom i bracom odlazi u Hrvatsku i prikljucuje se jedinici "Zmaj od Bosne" u Bosanskom Brodu. Krajem '93. vraca se u BiH i od 20. oktobra iste godine pripadnik je Odreda "El-mudzahidin". Bio je ranjen na Ozrenu, deset dana nakon oslobodjenja Vozuce. Do '92. godine nije znao obaviti namaz. Na komentar da bi on danas, da nije bilo rata, bio pilot i da ni dalje ne bi znao klanjati, kaze: "To da nije... otvaraju se vrata sejtanu. Allah dz.s. mi je odredio sudbinu ovako kako mi je odredio. Elhamdullilah! kad je Allah dz.s. uputio mene i sve koje uputi."

Jedan od upucenih je i Ismet Fazlic, rodjen 1973. godine u Zavidovicima. Pored aktivnosti u AIO-u, student je Fakulteta politickih nauka, Odsjek odbrana i sigurnost. Na pocetku rata ukljucio se u jedinicu "Asim Camdzic", a 1994. godine presao u Odred "El-mudzahidin", gdje je ostao do potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Odlazak u ovu jedinicu uticao je i na njegov izgled: "Bradu sam imao i ranije, s tim sto sam je povremeno kratio. A, definitivno sam se odlucio da je nosim cim sam dosao u 'El-mudzahidin', jer to je jedno prirodno obiljezje muslimana i s tim se ne moze igrati."

O tome koliko je njihovo druzenje sa Arapima uticalo da promijene nacin zivota, Ismet prica: "Pri prvim nasim susretima, osjetio sam da malo znam o vjeri, iako sam klanjao i prije. U dodiru sa njima naucio sam temeljne stvari o islamu. Cinjenica je da i ono sto sam poznavao nisam dozivljavao srcem. Do tada sam bio pripadnik islamske vjeroispovijesti iz tradicionalnog osjecanja. Jednostavno, nisam shvacao sustinu i svakako da su u tome mudzahedini Arapi imali velikog, velikog uticaja na mene. Ja se time ponosim." Adnan se slaze sa njegovim rijecima, a Ismet dalje kaze: "Kad sam prvi put vidio mudzahedina Arapa imao sam utisak, prosto receno, da taj covjek ne pripada ovom svijetu. Nisu se uklapali. Imali su ideje koje se nisu uklapale u, da kazem, laickim drzavama, laickom nacinu zivota i shvatanju. Odmah mi se strasno svidio njihov nacin komuniciranja, ponasanja, odnosa prema braci... Kad razgovaras sa njima, ni u jednom momentu se nece desiti da oni tebe prekinu, podignu glas, psuju... Imaju unutrasnji mir, na licima im se vidi da su iskreni, istinski vjernici."

Allah ih je uputio

U "El-mudzahidinu" je, pricaju, bilo oko 500-600 Bosnjaka i najvise 200 Arapa. Svaki Bosnjak je, da bi bio primljen u Odred, prvo morao zavrsiti serijatski kurs. Ismet objasnjava: "Na kursu sam naucio osnovne, temeljne stvari i dalje sam se dogradjivao. Isao sam dobrovoljno jer sam imao zelju. Vi mozda imate predstavu da su Arapi, koji su dosli ovdje, jednim agresivnim ponasanjem napravili od nas druge ljude. Ne. Morate znati da jedan ljudski postupak moze uputiti hiljadu ljudi. Isto tako, sama predavanja, to su dosta interesantne stvari. Nijedan covjek koji zavrsi serijatski kurs ne mora to sve i da prihvati. Sve zavisi od upute. Nasa je duznost da ljudima prenosimo islamsko ucenje i sve sto je vezano za islam, a uputa dolazi od Allaha."

Pitam ih kako se moglo desiti da su oni, odgojeni i vaspitani kao prosjecni Bosanci, u jedinici u kojoj ih je bilo brojcano vise, u svojoj zemlji koju su branili od agresije, dosli u situaciju da im Arapi, kao stranci, potpuno nametnu svoj nacin zivota? Adnan se protivi: "Postoje dva uvjeta da bi se primio islam. Prvi je da covjek sazna, a to je taj uticaj Arapa, i drugi je da ga Allah dz.s. uputi. Ni taj Arap, ni ja, kao ni nasa organizacija, ne upucujemo na taj put, nego Allah. Mi samo prenosimo njegove naredbe." Kako to da nisu upuceni prije susreta sa Arapima? Adnan odgovara: "To ne zavisi od nas. Recimo, u Poljskoj je mnostvo ljudi koji ne mogu postati muslimani dok ne dodje do njih znanje sa kojim je dosao Bozji poslanik." Dalje pitam zasto nisu postali muslimani prije rata iako su imali mogucnost da spoznaju vjeru. Kaze: "Nisam isao u mekteb. Niko me nije zvao. Sustina je da covjek od Allaha dz.s. mora dobiti uputu." A, upitan zasto ostali u BiH nisu upuceni, predsjednik AIO-a kaze: "Ne znam objasniti sto Allah nije ostale uputio, ali znam da u Kur'anu pise: 'Ti ne upucujes koga ti hoces, nego Allah uputi koga on hoce.' To se odnosi na Poslanika. I kad je takva stvar sa njim, sta ocekivati od nas. Ja mogu reci da je Allah tvoj Gospodar, Stvoritelj, i da si duzna njemu robovati, ali ne mogu tvoje srce promijeniti. U hadisu se kaze: 'Ako ti ides prema Allahu hodeci, on ce prema tebi trceci.' Covjek sam treba traziti uputu."

Onda Adnan objasnjava sta zapravo znaci biti musliman: "Zasto bih se ja ponosio time sto sam Bosnjak kad nisam na to imao uticaj, rodjenjem sam takav. Biti musliman je vlastito opredjeljenje. Svako dijete se radja u islamu, a roditelji od njega, kao i drustvo i sredina, naprave krscana, ateistu, zidova..." Na komentar da on ovim negira svaku drugu vjeru osim islama, dok se istovremeno cesto istice da je islam najtolerantniji, Adnan odgovara: "Allah je jedan i on je slao sve poslanike, Musu i Isaa (Mojsija i Isusa Krista), sa jedinom, istom vjerom, a to je islam. Medjutim, nakon Poslanika ljudi su izvitoperili ucenje koje je bilo, i tako danas imamo krscanstvo i ostale religije."

Nacin njihovog zivota se, priznaju, puno razlikuje od zivota ostalih ljudi u BiH. Pritom ne misle samo na nemuslimane, nego i na ostale Bosnjake. "Treba da mijenjamo ljude", vele u Organizaciji aktivne islamske omladine. O nacinima na koje to namjeravaju raditi, kazu: "Moramo ljudima objasnjavati njihovo porijeklo, a porijeklo im je Allahovo stvaranje. Dalje, moraju znati da ce zivjeti i kad umru i biti tamo pitani za svoja djela." O uspjesima koje su imali u svom radu, od 1995. godine kada je Organizacija prvi put registrirana do danas, u AIO-u tvrde: "Umnozili smo se desetinama puta. Kad smo tek pocinjali bilo je par stotina Bosnjaka koji su zivjeli na ovakav nacin. Sada nas ima nekoliko hiljada na prostoru cijele BiH. To znamo pouzdano na osnovu podataka koje imamo o nasim aktivnostima." Opcinski odbori AIO-a rade u Travniku, Bugojnu, Zavidovicima, Visokom, a u Sarajevu je Gradski odbor. Mnogi predsjednici ovih odbora su studenti, ali studiraju u slobodno vrijeme: "Ovaj rad je nasa obaveza, a sve ostalo je u drugom planu." Aktivisti i clanovi Organizacije nisu stariji od 25 godina. U clanstvu nemaju stranaca. Organizacija je, naglasavaju, iskljucivo bosnjacka, jer: "Ne mozemo sebi dopustiti da imamo ovdje nekog Arapa jer bi to, mozda, proizvelo odbojnost kod nekih ljudi."

Muslimani imaju samo dva praznika

Aktivnosti, koje se nisu mijenjale od pocetka njihovog rada, obuhvataju predavanja, tribine, serijatske kurseve, ljetne kampove, zajednicke iftare u vrijeme ramazana... Jedino se, tvrde, mijenjao obim tih aktivnosti i sad je puno veci. Ipak, nisu odmah mogli krenuti sa da'wom jer su morali obezbijediti prostorije i sredstva. Pezo kaze: "U vecini gradova, a prisutni smo u svim bh. mjestima, dobili smo ili besplatan prostor ili veoma povoljne cijene najamnine. U Sarajevu nam je prostorije dala opcina Stari Grad, a nacelnik Mustafa Mujezinovic obezbijedio pomoc za njihovo saniranje."

Mjesecno organiziraju i do stotinu predavanja. Teme su iskljucivo islamske. U Organizaciji postoji grupa predavaca specijalizirana za taj dio da'we, a nerijetko pozivaju u goste eminentnije licnosti islamske naobrazbe. Navode podatke iz mjeseca ramazana kad su u Sericima, kod Zenice, imali devet predavanja, Doboj-Istoku 30, Bosanskom Petrovcu 40, Gorazdu tridesetak, Sanskom Mostu tri, Zavidovicima desetak... Predavanja se odrzavaju u mesdzidima ili prostorijama Organizacije. Na tribinama gostuju predavaci, a najcesci su Zuhdija Adilovic, Sefik Kurdic, sa Islamske pedagoske akademije i hafiz Efendic iz Zavidovica. I tribine i predavanja se organiziraju za muskarce i zene, ali su odvojeni. U prostorijama AIO-a u Zenici postavljeni su paravani jer "lakse je kad ima zastor, pa ako se neko okrene, ne mora paziti gdje ce pogledati. Zene dodju pokrivene, ali podignu nikab da bi pisale."

Serijatski kursevi obicno traju mjesec dana. Polaznici dolaze cetiri puta sedmicno po tri casa i bude ih od 15 do 70. AIO mjesecno organizira pet-sest kurseva i to je, vele, minimum. "Mi pozovemo sve i ko osjeca da mu je potrebno, dodje. Ne treba nikakvo predznanje." Kursevi su, pricaju dalje, opet odvojeni za muskarce i za zene i imaju tri stepena. Na prvom se uci ko je Allah dz.s. i kako vjerovati u njega, o Dzennetu, Dzehennemu, kako postiti, kako obavljati namaz... Proteklo ljeto AIO organizirala je sedam kampovanja. "To je jedan od nacina da se dodje do ljudi. Neki dodju radi provoda, a mi to iskoristimo za da'wu. Slicno je i sa nasom Akademijom taek-wan-dooa, koja radi u Bugojnu, Zenici, a uskoro ce biti i u Sarajevu. Mladi ljudi dodju, mi provedemo da'wu", kaze Pezo. A, sta planiraju u buducnosti? "Zelimo da neke metode unaprijedimo. Hocemo i malo veci pristup institucijama koje okupljaju omladinu na bilo koji nacin. Mislimo na srednje skole, univerzitete, omladinske organizacije raznih profila... To ce nam biti prioritet. Zelimo da sami odabiremo ljude."

Prije vise od godinu dana u nekim gradovima srednje Bosne pojavili su se plakati na kojima su Bosnjaci pozvani da ne slave Novu godinu i ne cestitaju je krscanima. Plakat je stampan u aranzmanu Organizacije islamske omladine, koja, priznaju njeni aktivisti, i na ovaj nacin provodi da'wu. O stavovima AIO-a prema proslavama Nove godine, Osmog marta i sl., kazu: "Zasto bi se to slavilo? Zasto da se slavi bilo koji praznik? Muslimani imaju dva praznika, kao sto ih je obavijestio Poslanik, a to su dva Bajrama. Vise za muslimane nema nijednog praznika koji mogu slaviti." Na pitanje ko finansira stampanje letaka, Predsjednik AIO-a odgovara: "Nasa organizacija. Elhamdullilah! imamo sredstva. Dobijamo donacije od raznih organizacija sa svih strana svijeta, i sa Istoka i sa Zapada."

Ko su prijatelji, a ko neprijatelji

Nasi sugovornici kazu da sa hodzama i imamima bh. uleme u Zenici nemaju nikakvih relacija. "Imamo fine odnose sa Islamskom pedagoskom akademijom, a dobro smo se slagali i sa zenickim muftijom Halilom Mehticem. Ali, on je sada bivsi (u Zenici se govorkalo da je bas zbog tih relacija i smijenjen, prim. aut.). U Travniku je situacija sasvim drugacija, tamo imamo fantasticne odnose, Bugojno i Zavidovici takodjer. Razlicito je od mjesta do mjesta, ali tvrdimo da nije problem do nas."

Predsjednik islamske omladine ovako objasnjava kakvo bi drzavno uredjenje volio da bude u Bosni i Hercegovini: "Islamsko, zasnovano iskljucivo na principima Serijata. Danas takve zemlje, kakva je bila u vrijeme Poslanika, nema na dunjaluku. Najblizi oblik, o kome govorim, mozda je u Saudijskoj Arabiji. Da bi ovdje doslo do formiranja islamske drzave trebalo bi promijeniti skolstvo, zdravstvo... Sta bi falilo da u Sarajevu budu dvije gimnazije: muska i zenska. Mi cemo to svakako pokusati, ali tako nesto treba prvo pribliziti srcima ovdasnjih ljudi." Dok govori, u ruci drzi Kur'an: "Ovo je nas ustav, ono po cemu cemo se mi ponasati. Ovdje je Allah dz.s. sve objasnio muslimanima i mi iz Njegovih poruka izvlacimo propise za svoje ponasanje. Svoje stavove gradimo iskljucivo na onome sto je Allah rekao u Kur'anu i njegov Poslanik u hadisu. Opet ce, medjutim, neko komentiati - oni iz AIO-a su radikalni, neprijatelji..."

Ko su prijatelji, a ko neprijatelji muslimana, aktivisti islamske omladine odgovor ponovo nalaze u Kur'anu i citiraju: "'O, vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam propast zele. Jedva cekaju da muka dopadnete. Mrznja izbija iz njihovih usta. Jos je gore ono sto njihova prsa kriju...' To su rijeci Allaha dz.s. - nisu nase." Dalje objasnjavaju da Allah ne zabranjuje vjernicima da se lijepo ophode prema krscanima i zidovima koji se ne bore protiv njih i koji mirno zive u njihovom susjedstvu. "Na kraju krajeva, nama je obaveza da i njih pozovemo u islam. A kako cemo ako necemo lijepim ponasanjem i lijepim rijecima. Medjutim, to ne znaci prijateljevati. Te dvije stvari su razdvojene. Dakle, lijep odnos - da, prijateljevanje - ne. To je definicija. Allah dz.s. kaze i ovo: 'Ne prijateljujte sa zidovima i krscanima, oni su jedni drugima prijatelji.'" Kao dokaze za svoje rijeci nude sure i ajete iz Kur'ana. Uostalom, uskoro ce, najavljuju, AIO izdati prijevod doktorske disertacije jednog autora iz Saudijske Arabije u kojoj je potanko objasnjeno ko su prijatelji, a ko neprijatelji islama.

Otkako su primili islam, aktivistima i clanovima AIO-a "zabranjeno je" slusati muziku, a na televiziji gledaju uglavnom informativne emisije i dokumentarne programe, te videokasete sa islamskim sadrzajem. Knjige citaju, ali samo one od kojih mogu imati koristi. Dalje: "Boziji poslanik kaze: 'O, omladino, ko od vas moze neka se zeni, a ko ne moze neka posti.'" A to znaci: "Covjek treba mlad da se zeni da bi se sacuvao od harama u koji moze upasti, blud i slicno. Kad se ozeni manje su mogucnosti, jer se covjek smiri kraj zene." Ljubav i seksualni odnosi su zabranjeni prije braka: to je grijeh. Na pitanje da li je u vrijeme dok je isao u Gimnaziju u Mostaru cinio grijehe, Adnan odgovara: "Kad sam bio na tom nivou znanja, to je bilo sasvim normalno. Nema grijeha u neznanju, to je prva stvar. Ono sto je bilo prije islama, sa islamom se brise. Allah dz.s. ponistava sve grijehe covjeku sa pokajanjem."

Vjera im ne dozvoljava bilo kakvu vrstu zabave, izlaske, asikovanje... Zabranjeno je bilo kakvo osamljivanje muskarca i zene koji nisu u srodstvu. Kontakt sa djevojkom mladic uspostavlja putem preporuke i to tek kad odluci da se zeni. Sljedeci korak je odlazak u njenu kucu i razgovor sa njom i starateljem. Ismet Fazlic se ozenio tako prije skoro dvije godine. Njegov prijatelj je poznavao brata djevojke. Isao je cetiri puta na razgovore. "Govorili smo o konkretnim stvarima. Postavljao sam joj ozbiljna pitanja. Iznio sam joj svoju biografiju i rekao da svoj zivot zelim urediti po islamskim principima", sjeca se Ismet. Njegova supruga od udaje nosi nikab, a tada je imala 18 godina. Naglasavaju da je to najcesca praksa, jer djevojke prije udaje, po tom pitanju, cesto nailaze na nerazumijevanje sredine, a "u braku nadju zastitu". Ismetova supruga je zavrsila Gradjevinsku tehnicku skolu, ali sada ne radi, "pastir je njegova stada". Upitan da li bi dozvolio svojoj zeni da se zaposli, Ismet objasnjava: "Da, ali u nekoj kancelariji gdje su samo zene i gdje muskarci nemaju pristupa." S obzirom da je to nerealno u sadasnjoj BiH, i on i Adnan vele: "Zato mi i radimo da promijenimo situaciju". A, na pitanje sta zene da rade dok oni to ne promijene, kazu: "Neka odgajaju djecu."

Sumnjive stvari

Dan poslije ovog razgovora dobila sam priliku da susretnem zene koje nose nikab, prakticiraju izvorni islam i postuju Serijat onoliko koliko im uslovi dozvoljavaju. Sastanak je bio u jednom stanu u Sarajevu, u koji nas fotoreporter nije mogao uci, jer su zene bile same. Mlade, nepokrivene, docekale su me u dnevnom boravku u kome osim stalka za televizor nema nikakvog namjestaja. Domacica objasnjava da su sobu preuredili da bi mogli primiti sto vise "brace i sestara": "Namjestaj samo zauzima prostor. A, i kad ne stignemo u mesdzid, tako nam je zgodnije klanjati." Na zidovima su arapski natpisi. U jednom uglu knjige sa islamskom tematikom. Jastuci su poredani uz zidove sobe, a domacica sok i kolace stavlja na musemu prostrtu na podu.

Islam koji su primile ucinio ih je, vele, drugacijim od ostalih mladih zena u BiH. Alma Varatanovic objasnjava: "Mi smo bile samo imenom muslimanke, kao sto je vecina ljudi danas. Znali smo samo sta je tradicionalni, ali ne i izvorni islam." Kanita D. dodaje: "Musliman je, u prijevodu, covjek pokoran Allahu dz.s., koji ispunjava sve duznosti kojima ga je Allah zaduzio." Alma kaze: "Prvi stepen u islamu je izgovoriti: 'Svjedocim da nema boga osim Allaha i svjedocim da je Muhammed rob i Poslanik.' Drugi, sve obaveze kojima je Allah zaduzio covjeka i ostavljanje svih onih stvari koje je Allah zabranio. I treci, ispunjavanje svega lijepog u islamu i ostavljanje sumnjivih stvari." Sumnjive stvari su, objasnjavaju, ako, recimo, u prodavnici kupujes neki proizvod, a nisi siguran od cega je napravljen.

Razlozi koji su ih naveli da se promijene, razliciti su. Zajednicko im je da su sve rodjene u Sarajevu i da su mlade. Kanita D. je rodjena 1973. godine. Nije jos udata i ne nosi nikab. Radi administrativne poslove na kompjuteru u jednoj islamskoj organizaciji. Ona prica: "Tri godine sam u islamu, a dvije godine pokrivena. Prije toga bila sam kao i svaka prosjecna Bosnjakinja. Moj brat je prvi primio islam i preko njega sam se nasla u tom drustvu. Nisam klanjala, ali me majka naucila tradicionalnom nacinu. Bila sam los musliman, neznalica."

Alma Varatanovic je rodjena 1978, nosi nikab i ima kcerkicu Hanan od godinu i po. Isla je u medresu. Muz joj je iz Sarajeva, rodjen 1975. godine, student na Prirodno-matematickom fakultetu. "Na pocetku rata zivot i smrt su odjednom bili tako blizu. Otac je poginuo '92. godine. Bio mi je potreban smisao zivota, cilj", kaze Alma i nastavlja: "Pokrile smo se majka i ja, iz ljubavi prema vjeri, i okrenule se praktikovanju islama. Nikad za ocevu smrt nismo rekle: zasto je poginuo? Kakav je to Bog koji uzima najbolje? Rekle smo: hvala Allahu, jer znale smo da su to iskusenja." Ne kaje se sto se mlada udala: "Mi smatramo da su pogresni postulati da zena treba da se osamostali, ima svoje pare, karijeru. Ja najljepse godine svog zivota provodim sa svojim muzem." Kaze da ponekad i sa svojim rodicama, koje nisu pokrivene, pocne raspravu o razlicitom nacinu zivota. "Nasi brakovi nemaju probleme koje imaju drugi. Ne razmisljamo gdje su, sta rade, hoce li prokockati ili popiti pare, udariti me? Nece zbog islama. Kad bi svi muskarci bili kako je Allah odredio, to bi bio hair."

Bez oceve ljubavi zbog nikaba

Kcerka A.P. zove se Sara i ima 38 dana. Blago se smijeseci, njena majka objasnjava da je ljudi cesto pitaju kakvo je to ime. Jednostavno: "Zena Ibrahima a.s. tako se zvala." A.P. je '77. godiste. Pokrila se prije pet godina i takva odlazi na posao u Klinicki centar. Kaze da zbog toga nema problema, pogotovo je dobro prihvataju pacijenti. Kad se pokrila isla je u drugi razred Medicinske skole. Sjeca se da je bio rat i da je pocela razmisljati o islamu. Nasla je u Kur'anu obavezu zena da hodaju pokrivene i to je i ona ucinila.

U sobi je jedna beba: Imran, rodjen prije 46 dana. Njegova mama, Almedina Bezdrob, student je trece godine Ekonomskog fakulteta. Na pitanje kako stize zavrsiti sve obaveze, odgovara: "Samo ne treba stvarati probleme, komplikovati. Radost je dijete u kuci, a muz i dijete nisu opterecenje. Kad kuham, ne razmisljam da je to tesko i komplikovano, vec da bude ukusno. To mi je zadovoljstvo." Nihada Sahinovic Avdic zavrsila je gimnaziju i imala ambicije za dalje skolovanje. Iako je '78. godiste, udata je i ima bebu. Kaze: "Imam zelju da se obrazujem, ali na nekim mjestima se osjecam neprijatno, gledaju me poprijeko, sa predbacivanjem. Svi u Sarajevu pricaju protiv nikaba, a mene niko ne pita o tome." Njen muz je zavrsio srednju umjetnicku skolu, nije mogao nastaviti studij jer nemaju toliko novca, a i "puno radi". Zaposlen je u halal mesnici. Nihada je bila prisutna okruglom stolu "Zena, religija i drustvo". Prica: "Nismo upali, kako su mnogi govorili, nego smo uvedeni unutra. Cekali smo vrijeme za diskusiju. Kako se sve odvijalo, pocela sam se osjecati neprijatno, nezgodno. Bila sam napadnuta sa svake strane."

U mnogim situacijama i u pojedinim sredinama, kazu, nailaze na odbijanje. Ljudi negativo reagiraju na njih, jer: "Boje se nepoznatog. Kur'an drze u kucama, ali ga ne izucavaju. Ulema se slaze sa nama, sa nikabom. Mi samo zelimo u svakom trenutku svoga zivota da budemo muslimanke: i kad razgovaramo, i kad citamo, i kad kuhamo rucak, i kad setamo..." Almedina poredi njihove sa savremenim nacinom zivljenja: "U svijetu, subhanallah!, modernizacija dovodi do razdora i raspada porodice i drustva. Napravili su sad razna prihvatilista da povrate covjeku sigurnost, samopouzdanje. Prvo ga modernizacijom uniste, a onda mu knjigama i savjetima vracaju prvobitnu cestitost. Ljudi su se odrekli vjere, a to im je donijelo propast. U islamu nema takvih problema." Medjutim, ponekad neko od njih ima problema zbog nerazumijevanja najblizih, cak roditelja. Jedna "sestra" se udala, i iako je proslo prilicno vremena, nikad nije vidjela oca koji ne moze da prihvati njen nacin zivota. Majka joj je nudila mnoge materijalne pogodnosti samo da upise fakultet i skine nikab. Odbila je.

U slobodno vrijeme citaju, naravno, islamsku literaturu. "Volim svoju vjeru i hocu sto vise da znam o njoj", kaze Alma. Na televiziji ne gledaju, vele, "razvratne filmove i muzicke emisije u kojima je razvrat ili koje upucuju na razvrat". Vecina njih sije, zavrsile su kurseve organizirane specijalno za njih. Objasnjavaju da im nije zabranjeno da same hodaju, osim ako idu na duzi put, tada im je neophodna pratnja. "Kad bi ljudi razmisljali logicki, svi bi rekli da mi radimo ispravno", prica Almedina. Ako su propisno obucene, onda mogu gdje hoce, "u gradski prijevoz ili u red za placanje elektricne energije", bitno je da same procijene situaciju. Za licnu kartu su se slikale pokrivene mahramama, bez nikaba. Kod ljekara odlaze tek kada su sigurne da ce ih pregledati zena. "Vama vase, nama nase. Mi cemo pruziti nase dokaze da je islam ispravna vjera, a neka prihvati ko hoce", porucuju. Na kraju mole da posljednja recenica bude: One su sretne u islamu.

HOMEINI JE KRIV ZA SVE

PEZO: Clanovi AIO-a su na osmomartovskoj tribini "Zena, religija i drustvo" rekli da je inicijativa "Cvijet za zene Kabula" jedna od aktivnosti Zapada i Evrope protiv islama. Neki organizatori su to objasnili nasim frustracijama, a radilo se o cinjenicama koje imamo o njima. Primjer: Prosle godine EZ je organizirala istu manifestaciju ali za zene Srebrenice, a oni su krivi za njihovu tragediju. Ili, recimo, Jasna Samic koja je orijentalista, a poznato je da oni proucavaju islam da bi se borili protiv njega, dakle profesionalni borac protiv islama. Dalje, Drago Pilsel. Prema nasim informacijama, pojavio se u Zagrebu '92. godine. Do tada je zivio u Juznoj Americi, vjerojatno u Argentini. On je krscanski teolog. Pokusao se u Zagrebu promovirati kao intelektualac. Nije uspio. U nekim krugovima vazio je za americkog spijuna. Dolazi u Sarajevo, muslimanima moze prodavati sta hoce. Ovi, kao i ostali organizatori zeljeli su pokazati polozaj zene u islamu crnim, negativnim, losim, kroz parole o ljudskim pravima, emancipaciji.
DANI: Poslije tog skupa, vas su okarakterisali kao vehabije. Ko su oni?

PEZO: Muhamed Ibn Abdul Vehab, po kome nazivaju vehabizam, je islamski ucenjak s kraja 19. stoljeca, koji je zivio na prostorima danasnje Saudijske Arabije. On je, svojevremeno, bio borac protiv iskrivljavanja vjere koje se bilo pojavilo pod raznim uticajima. Htio je povratiti izvorni islam. Inace, siije, Iranci, odstupili su od izvornog islama, pretvorili su se u sektu. Razgovor o tome bi nam uzeo puno prostora, ali hocu da kazem da ta negativna propaganda protiv vehabizma potice od Homeinija, pogotovo, recimo, protiv Saudijske Arabije i tamosnje uleme. Najlakse je etiketirati, izmisliti neki termin kao sto je vehabija, fundamentalist, terorist, ekstremist... To se moze naci i u Homeinijevom testamentu gdje on, izmedju ostalog, kaze da je i nas Kur'an vehabijski, da je vodja vehabija kralj Fahd itd. Tako se pojavio termin vehabizam. Vehabije kod nas ne postoje, a mi sebe smatramo onima koji slijede izvorni islam. Nikad za sebe necu reci "ja sam vehabija". Meni to nista ne znaci.

Rogaticani · **Napisano:** Decembar 16th, 2008, 4:22 am

Evo jedan interesantna tekst. Ne znaci da je sve napisano istina i tacno, ali svasta ima na ovom svijetu. Allah selamet :shock:

.

Quote:

Sigurnost: Selefije, najopasnija islamska radikalna grupa u BiH
Poziv na samoubilačke napade

Svojom izjavom da selefije u Bosni i Hercegovini kupuju samoubilačke pojaseve i pripremaju terorističke napade Zlatko Miletić, direktor federalne policije, zbunio je bh. javnost. Glavni krivci za islamski radikalizam oduvijek su bili vehabije. Ko su selefije i u čemu se razliku od vehabija, kako se regrutiraju i koji su njihovi planovi?

Piše: Semir Mujkić

Ovakav vid borbe ne smatramo zabranjenim, ali isto tako ne mislimo da ga treba koristiti kao što se koristi klasično uobičajeno oružje, nego samo u izuzetnim prilikama i situacijama, odgovorio je Nusret Imamović, nezvanični vođa selefijskog pokreta u Bosni i Hercegovini, na pitanje da li je grijeh da se čovjek opasa dinamitom i raznese među grupom kafira. U kafire se ubrajaju i drugi muslimani, takozvani novotari. Imamović je ovaj odgovor postavio u novembru na internet stranici putvjernika.com i to je prvi put da neko iz radikalnih islamskih pokreta u BiH otvoreno pozove i odobri samoubilačke napade.

Nekoliko dana nakon toga, Zlatko Miletić, direktor federalne policije, izjavio je da su selefije nabavile samoubilačke pojaseve i da su daleko opasnije od vehabija te da u BiH postoje četiri različite radikalne i opasne islamske grupe.

Vehabije su postali sinonim za tu vrstu terorizma, ali ovdje je riječ o selefijama. Imamo četiri skupine, od kojih su nam dvije jako interesantne s obzirom na način njihova razmišljanja i viđenja stanja u BiH i svijetu. S tim u vezi planiraju neke agresivne ili militarističke mjere, izjavio je za Avaz Miletić.

Zamolili smo ga da nam objasni o kojim grupama se radi, po čemu se razlikuju vehabije od selefija, prati li Federalna uprava policije članove ovih grupa te čiju stručnost je FUP koristio za klasifikaciju vehabijskih grupa. Iako smo od glasnogovornika Roberta Crvrtka imali obećanje da ćemo dobiti odgovor, ni pet dana nakon zahtjeva nismo dobili nikakav odgovor niti komentar Miletića ili federalne policije. Ko su vehabije a ko selefije i koliko su zaista opasni, kako se pripremaju i šta namjeravaju?

Postoji li razlika između vehabija i selefija?

Činjenica je da nema razlike između selefija i vehabija i da su to dva naličja jedne kovanice. Svi oni vjeruju u iste dogme i nose iste ideje. Unutar arapskog poluotoka to su vehabije henbelije, dok se van njega to naziva selefizmom, piše u knjizi Vehabizam/selefizam autora Hasana Ali Sekkefa koju su priredili Jasmin Merdan i Adnan Mešanović.

Vehabije su grupacija koju predvodi Izvršno vijeće za izdavanja fetvi, misionarstvo i upućivanje na arapskom poluotoku... Savremene vehabije su sljedbenici Ibn Tejmijje i mezheba hanbelijskih imama antropomorfista izvan arapskog poluotoka iz različitih zemalja, ali svi uzimaju Ibn Tejmijju za imama, autoritet i vođu. On je jedan od hanbelijske uleme, s tim da oni ne koriste naziv “vehabije”, jer je taj isti poprimio vrlo negativnu konotaciju, nego propagiraju da su oni na pravcu dobrih prethodnika (selefu salih), ciljajući time grupicu antropomorfista iz relativno novijeg vremena, Ibn Tejmijju, Ibn Kajjima i njima slične. Suština je u tome da su selefije i vehabije naziv za istu ideju, objašnja se u knjizi Vehabizam/selefizam.

Ono po čemu se vehabije odnosno selefije razlikuju od drugih islamskih redova jeste njihovo davanje ljudskih osobina Allahu. Suština njihovog uvjerenja jeste da je Allah utjelovljen u ljudskom obliku. Svoju ideologiju zasnivaju na hadisima, odnosno riječima božijeg poslanika, za razliku od drugih muslimana kod kojih je Kur’an najvažniji.

Selefije (ar. selef, prethodnici, prve generacije muslimana) ili islamski tradicionalisti su pokret nastao oko učenja i djelovanja reformatora sa Arabljanskog poluotoka, šejha Muhammeda bin Abdul-Vehhaba (1703.-1787.). Iako su kod nas, ali i u svijetu poznati kao vehabije (po osnivaču pokreta Abdulvehabu), sljedbenici ovog pokreta ne prihvataju taj naziv. Štaviše, jedno od njihovih ključnih učenja je suprotstavljanje kultu ličnosti, piše u svojoj knjizi Islamistički pokreti naš saradnik Muhamed Jusić.

Kako se danas regrutiraju i pripremaju vehabije?

Dansko ministarstvo pravde još prije tri godine je objavilo istraživanje o regrutiranju islamskih terorista u Evropi. Rezultati su iznenadili čak i stručnjake za terorizam. Nakon 11. septembra teroristi su morali promijeniti način obuke i regrutiranja jer se sigurnosna situacija u svijetu sasvim promijenila. Nisu više mogli pristupiti mjestima za obuku, brada i tipičan izlged radikalnog šije privlačili bi pažnju i onemogućili bilo kakav plan za potencijalne teroriste. Zbog toga su oni još jednom promijenili način svoje borbe. Svjetski lov na teroriste nije ih oslabio. Prema izvještaju danskog ministarstva pravde, teroristi su mutirali i teže ih je otkriti nego ikada i predvidjeti njihove planove. Da bi sakrili tragove i izgledali manje sumnjivo oni su brijali brade, nosili uobičajnu odjeću pa čak naručivali alkohol u kafićima. Teroristički napadi u Mumbaiju u Indiji samo su to dokazali. Kampovi za obuku u Afganistanu su zatvoreni i regrutiranje i obuka se sada uglavnom obavljaju u Evropi. Bosna i Hercegovina je u samom vrhu zemalja za koje se sumnja da služe za obuku terorista, navodi se u ovom izvještaju.

Ima li u BiH terorista samoubica?

Vehabije su do sada vrlo pažljivo javno pričale o mogućim samoubilačkim terorističkim napadima. Međutim, stranica putvjernika.com ispunjena je pozivima na ovakve akcije i pohvalama sličnih poteza njihove braće u svijetu. Vijest o ubistvu Vitalija Karajeva, gradonačelnika Vladikavkaza, propraćena je pismom osetijskih mudžahidina iz džemata Ketaib-ul-Hawl:

Vitalij Karajev, Allahov neprijatelj, ubijen je u blizini svoje kuće, kada je krenuo na posao. Nešto prije, nakon eksplozije minibus taksija, on je zabranio muslimankama nošenje hidžaba na javnim mjestima i javnom prijevozu, a kao posljedica toga, žene su konstantno bile metom napada i ponižavanja.

Ova njegova odluka nije ignorisana i on je dobio što je zaslužio, elhamdulillah. Ovaj Allahov neprijatelj je ubijen od strane Huzejfe, zamjenika emira Ketaib-ul-Hawl.

Neka ovo posluži kao upozorenje svakom kafiru, gradonačelniku, tagutskom psu čuvaru iz tajnih službi ili vozaču javnog prijevoza, koji pokušavaju napadati fard naređen ženama od strane Allaha Uzvišenog, u suprotnom će naš odgovor vama biti brz i jasan, inšaAllah. I ništa vam neće pomoći, inšaAllah, ni vaše palače, ni blindirana vozila, ni gomila pasa koje vi nazivate tjelohraniteljima, a koji su pokazali svoj kukavičluk i bespomoćnost danas.

Stranica na kojoj Imamović širi mržnju i poziva na upotrebu sile nedavno je bila ugašena akcijom austrijske policije, gdje živi većina njenih autora i odakle imaju najveću posjećenost, ali je ponovo pokrenuta nakon nekoliko mjeseci. Osim odobravanja i pozivanja na terorističke napade, Imamović neupućenim vehabijama/selefijama objašnjava da trebaju napustiti ženu koja ne želi imati više od jednog djeteta i naći drugu koja to želi, da ne trebaju piti kafu sa nevjernicima i da im nije dozvoljeno glasanja na izborima. Uz motivaciju za terorizam, stranica obiluje videozapisima o vehabijama, ili bolje rečeno, uputstvima za postajanje teroriste.

Upravo se ime Nusreta Imamovića najčešće spominje na stranici. On se smatra nezvaničnim nasljednikom poginulog Jusufa Barčića i vođom vehabija u BiH. Pokušali smo razgovarati sa njim, ali nas je u tome spriječila zatvorenost kruga u kojem se nalazi i apsolutno ignorisanje znatiželjnika, kako ih oni nazivaju. Nezvanično smo saznali da Imamović živi na relaciji Sarajevo - Gornja Maoča u blizini Brčkog. Jedno vrijeme bio je redovni predavač u Kulturnom centru Kralj Fahd u Sarajevu. Prije dvije godine priveden je i u pritvoru proveo dva mjeseca zbog navodnog premlaćivanja Mihajla Kisića koji je sa prijateljima pokazivao tri prsta te se potom slupao sa autom. Optužnica protiv Imamovića nikada nije podignuta. Kantonalno Tužilaštvo Tuzla vodilo je protiv Imamovića istragu prošle godine jer je bez dozvole pokrenuo školu po jordanskom sistemu.

Kako god nazivali pripadnike ovih grupa, selefijama ili vehabijama, gotovo sigurno od njih uskoro možemo očekivati napade koji ne isključuju ostale muslimane. Nusret Imamović je samo prvi koji je to javno priznao.

State Department brži od Cvrtka
Dva dana nakon što smo Robertu Cvrtku, portparolu FMUP-a, poslali upit sa pitanjima koja ćete pročitati u nastavku priloga, uputili smo mail sa pitanjima vezanim za jednu drugu temu u Uredu za odnose sa javnošću State Departmenta u Washingtonu. Vrlo iscrpan odgovor iz State Departmenta stigao je u roku od nepunih osam sati od trenutka slanja, a od portparola Cvrtka do momenta izlaska ovog broja iz štampe nema ni pisma ni razglednice. Može federalna policija biti efikasna koliko god hoće, i to je činjenica koju niko ne može osporiti, ali ako njihov rad ne prati jednaka efikasnost i drugih službi, rezultat neće biti onakav kakav bismo svi željeli da bude.

A evo i pitanja koja smo uputili na adresu FUP-a:

1. Na osnovu čega FUP pravi razliku između vehabija i selefija i da li ih posmatra kao dvije različite grupe?

2. Koje su osnovne karakteristike ovih grupa?

3. Zbog čega smatrate da su selefije mnogo opasnije od vehabija?

4. Da li ste konsultirali stručnjaka iz oblasti radikalnih islamskih grupa, i ako da kojeg, koji Vam pomaže u kategorizaciji ovih grupa ili je ova podjela napravljena na osnovu saznanja i iskustava inspektora FUP-a?

5. Da li Vam je poznato na koji se način članovi ovih radikalnih skupina međusobno oslovljavaju te da li među njima postoji podjela na dvije ili više grupa?

6. Koliko muslimanskih radikalnih grupa za koje FUP smatra da bi mogle biti opasnost, prema Vašoj evidenciji, postoji u BiH?

7. Da li FUP ima spisak osoba odnosno članova ovih grupa i ukoliko da, koliko se osoba nalazi na tom spisku?

8. Koje aktivnosti FUP preduzima prema osobama za koje pouzdano zna da su spremne na samoubilačke napade? Već ste za medije ranije izjavili da takve osobe postoje u BiH, možete li nam reći koliko je takvih osoba u BiH, prema evidenciji FUP-a?

9. Da li ste do sada priveli ijednu osobu za koju ste sumnjali da je spremna na samoubilačke napade?

Pitanja i odgovori na stranici putvjernika.com
Pitanje: Zanima me stav islama po pitanju posjete ginekologu, znači muškarcu a ne ženskoj osobi.

Odgovor: Nije dozvoljeno muslimanki da svoje tijelo ili dio njega otkriva pred muškarcima koji joj nisu mahrem. Stoga nije dozvoljeno da muslimanka odlazi kod doktora već joj je obaveza potražiti ženu. Ukoliko to nije u stanju ili pak ne postoje žene doktorke onda se samo u stanju nužde dozvoljava da žena ode kod doktora muškarca i otkrije od svog tijela samo onoliko koliko to nužda zahtjeva.

Pitanje: Da li je osobi koja se prihvatila Suneta ispravno klanjati Teraviju namaz (ali i ostalih 5 farz namaza) u džamiji sa novotarima u safu (mislim na imama i pojedine muktedije, koji su protivnici Suneta) iz koje sam lično istjeran sa par braće i onemogućen mi je boravak u istoj od akšama do jacije (radi ibadeta i iščitavanja islamske literature, a uz to prijećeno mi je i policijom ako ustrajem u namjeri), a da pri tome postoji mesdžid u kojem se klanja po Sunetu (u ovom slučaju je tako) malo udaljeniji od mjesta gdje živim (1 sahat hoda)?

Odgovor: U situaciji koja je predstavljena, pozivamo braću da se priključe džem'atu koji je na Sunetu i da time podrže svoju braću i isto tako ignorišu novotare, što je svakako sa šerijatskog aspekta potrebno.

Pitanje: Godinu dana opominjem svoju ženu da se prekrije, da stavi hidžab, ali ona odbija, neće i još nije spremna. Rekao sam joj da se poslije Ramazana prekrije inače ću joj dati talak (razvod). Da li ispravno postupam? Ima li prisile u islamu? Da li imam pravo da je natjeram da se prekrije?

Odgovor: Jedno od najvećih tvojih prava i obaveza je da naređuješ ono što je Allah naredio svima, a posebno sebi pa onda svojoj porodici. Najveće pravo tvoje žene kod tebe je da traži da joj naređuješ ono što joj je Allah naredio. Što se tiče talaka (razvoda) to je takođe tvoje pravo ali preporučujemo da sa tim ne požuruješ.

Pitanje: Da li je grijeh da se čovjek opasa dinamitom i raznese među grupom kafira?

Odgovor: Ovakav vid borbe ne smatramo zabranjenim, ali isto tako ne mislimo da ga treba koristiti kao što se koristi klasično uobičajeno oružje, nego samo u izuzetnim prilikama i situacijama.

Pitanje: Želio bih da malo pojasnite ovo pitanje u vezi glasanja na izborima kod nas u Bosni i Hercegovinu. Kakav je stav ehli suneta vel-džemata o ovom pitanju? Da li se mi trebamo odazvati na izbore i ako ne zbog čega?

Odgovor: Mi se ne trebamo odazivati na izbore, zato što je to vid podrške tagutima, a mi smo zaduženi da ih se odreknemo tako da u njih ne vjerujemo što podrazumijeva da umjesto bilo kakve podrške, treba da ih osporavamo.

Pitanje: Kakav je propis žene koja ne želi da ima više djece (nego samo jedno ili čak nijedno), a muž bi htio da ima veliku porodicu? Da li to može biti razlog za razvod braka? Da li je žena griješna što ne želi djecu (govorimo o potpuno zdravoj ženi koja forsira svoju karijeru (posao) nad porodicom).

Odgovor: Dozvoljeno je čovjeku rastaviti se od žene koja ne želi da rađa djecu a za to nema opravdan razlog, poput bolesti, odmora od uzastopnog rađanja i tome slično. Posao ili karijera nije nikakvo opravdanje u tom pogledu. Naprotiv najbolji “posao i karijera” kojeg žena može ostvariti na ovom dunjaluku jesu djeca koju će odgajati u okrilju Allahove vjere i koja će sutra, inšaAllah, doprinijeti ovom dinu.

S tim što treba tražiti bolje rješenje od razvoda braka, a to rješenje se ogleda u ženidbi sa drugom ženom. Zato, ako je čovjek u mogućnosti da se oženi sa drugom ženom neka se oženi bez rastave braka sa prvom.

www.startbih.info

www.rogaticani.com

Vehabizam

Trenutno su tu